Spašavanje iz Veleprometa

U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.

Read more

Četnici – “bradonje”

Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište.

Read more

Neizvjesnost u ciglani

Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično.

Read more

Smrtonosni ključ u bravi

Okrenuo se ključ u bravi, bučno i grubo kao i sve ostalo. Vrata su se otvorila, a u vidokrugu dovratka stajalo je više vojnika s oružjem. Opet su to bili neki nepoznati mlađi ljudi, ali ovaj put u pridošloj je grupi bio Luki poznati Miloš Bulić, zvani Bulidža, mesar u vukovarskoj bolnici. Pregledao je pomno koga tu sve ima i stao ispred grupe nevoljnika, nadmeno, „pun sebe“ i izvadio iz džepa u ovom stočarskom kraju prepoznatljiv predmet. Držao je u ruci plinski pištolj kojim se usmrćivala stoka pred klanje.

Read more

Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?

Read more

Muka stidljivog Mire

Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.

Read more

Soba smrti

Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.

Read more

U smrt zbog cipela

Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.

Read more

Skladište Veleprometa

Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati.

Read more

Susret s Crvićem

Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.

Read more

Okrutno razdvajanje

Nisu daleko odmakli, a odnekud sa strane pred njegovu je Mariju polutrčećim korakom dojezgila mlađa žena u vojničkoj „uniformi“. Luka je pretrnuo. Kad je stala pokraj Marije i kada joj je vidio profil, prepoznao je Milku Vuletić, majku Branislava-Braneta, školskog vršnjaka njihova sina. Zgrabila je od straha izbezumljenu Mariju za kosu. Milka je bila obučena i opremljena kao u nekadašnjim partizanskim filmovima. Bila je u uniformi jugovojske, s „titovkom“ na glavi i utegnuta „opasačem s oprtačima“, a o desnom boku u kožnoj smeđoj futroli tamnio se rukohvat pištolja, po Lukinoj procjeni „Tetejac“.

Read more

Nikada ti se više neću vratiti

Bio je to njegov posljednji oproštaj s gradom koji mu je pružio toliko radosti, ali i toliko patnje i tuge. Baš zato što ga je toliko volio i što je uvijek govorio da mu kroz žile ne teče krv nego Dunav, sada je bio toliko ogorčen i nepokolebljiv u onome što mu je poručio na rastanku. Bio je siguran da se nikada neće vratiti, jer Vukovar njegovih gimnazijskih dana, Vukovar u kojem je rođen njegov sin jedinac, Vukovar u kojem je kao obiteljski čovjek živio i radio punih 20 godina, taj voljeni Vukovar bio je mrtav.

Read more

Samo će dragi Bog odlučiti

Ništa moj život nije vrijedniji od njihovih, ništa ja nisam zaslužniji ni važniji od njh, ništa ova država neće profitirati ako se ja spasim, a strada netko bolji, vrijedniji, za njezin boljitak potrebniji. Ostat ćemo sa svima njima pa kako bude njima, bit će i nama. Ako je došlo vrijeme da se gine svi moramo imati jednaku šansu. A samo će dragi Bog odlučiti. Prepustimo se u Njegove ruke, u Njegov zagrljaj.

Read more

Dolazak u bolnicu

Pogled na zgradu bolnice zaustavio im je dah. Ono što je od nje ostalo teško se moglo opisati riječima. Od mnogobrojnih prozora ostali su samo otvori. Ponegdje, kao slomljene ruke, visjeli su ostaci roleta. Bezbrojne rupe od granata izrešetale su vanjske zidove i razrovale dvorište. Izgledalo je kao da tu nema ničega i nikoga živog. Probijali su se u koloni po jedan do glavnog ulaza u bolnicu, jer je trebalo raskrčivati put kako bi se moglo ući.

Read more

Napuštanje podruma

U podrum se počeo stidljivo probijati trak svjetlosti. Svitalo je. Budni su budili zaspale. Spremali su prtljagu koju su kanili ponijeti. Sva je njihova preostala imovina stala u zavežljaj, vrećicu, putnu torbu. Uzeli su što je tko još imao i krenuli u neizvjesnost. Možda je i njihovim patnjama došao kraj? Luka i supruga nisu imali ni zavežljaj, samo su se kao i uvijek kad su negdje kretali primili za ruke i krenuli za ostalima.

Read more

Turobne i teške misli

Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Nastavljamo s čitanjem knjige “Vukovarski deveti krug”, autora Miljenka Miljkovića. Grad je pred zarobljavanjem, a pred autorom je teška odluka i unutarnja borba zbog svega što slijedi. Dijelovi poglavlja “Marija”.

Read more

Nismo više u Hrvatskoj

Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Predstavljamo vam dio s početka knjige “Vukovarski deveti krug”, autora Miljenka Miljkovića. Grad je pred zarobljavanjem, a pred autorom je teška odluka i unutarnja borba zbog svega što slijedi. Dijelovi poglavlja “Svitanje” i “Marija”.

Read more

Grad je bio mrtav

Dijelovi prvog poglavlja “Svitanje”
Do preplašenog, umornog, a i pred neopisivim strahom od nadolazeće opasnosti od smrti, izbezumljenog mnogobrojnog civilnog pučanstva, koje se masovno i u žurbi slijevalo prema središtu grada i prema masovnim skloništima, pristizale su vijesti da se četnici sa Sajmišta spuštaju u središte grada.

Read more