Vukovarski deveti krug

Krenuli su. Opet nisu znali u kojem pravcu, ali sada su bili sasvim sigurni da idu u dubinu Srbije. Premda i dalje uznemireni, ipak su bili malo smireniji. Vukovar, tako „avetinjski“ prazan i bez života, u kojemu je na svakoj stopi i u svakom pokretu vrebala smrt, ostao je daleko za njima.

Kolona je išla polako, svatko sa svojim brigama i svatko sa svojim mislima. Skrenuli su ih ulijevo. Pred nekim zgradama unutar vojarne stajala su dva manja vojna kamiona, „dvotonca“. U dnu stubišta, pred samim ulazom, stajala su dva manja vojna kamiona. Sa svake uzdužne strane u kamionu bila je klupa za sjedenje, a sve je bilo prekriveno otraga otvorenom ceradom. Vojni policajci podijelili su kolonu u dvije grupe i naredili da se popne svaka u jedan kamion. Bili su prilično grubi u ophođenju, hladni, smrknuti.

Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.

Strah se opet uvukao u kosti, jer nikad nije bilo sigurno da neće neka pijana, mržnjom opsjednuta budala željna krvi i klanja reći: „Ajde, ti, izađi sa mnom.“ Kada bi se to i stvarno dogodilo onaj koji bi bio odabran ne bi se više nikada vratio, kao što se već događalo i što su doživjeli u Veleprometu. „Arkanovac“ ih je polako pojedinačno promatrao, glumeći valjda scenu iz nekog njemu poznatog filma, zadržavajući pri tome nekakav isljednički pogled na svakom zarobljeniku, a onda teatralno izvadio kutiju cigareta iz džepa, ali tako da svi vide o kojim se cigaretama radi.

U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.

Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.

Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati.

Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.

Vojnici su sporo išli duž kolone, jer je već snoćalo, i odvajali one koje su prepoznali. Luka se prestravio. Sada nema kuda, svi znaju da je MUP-ovac. Mozak mu munjevito radi, užario se od napora, munjevito razmišlja što je sada najpametnije učiniti, jer sakriti se ne može.

Bio je to njegov posljednji oproštaj s gradom koji mu je pružio toliko radosti, ali i toliko patnje i tuge. Baš zato što ga je toliko volio i što je uvijek govorio da mu kroz žile ne teče krv nego Dunav, sada je bio toliko ogorčen i nepokolebljiv u onome što mu je poručio na rastanku. Bio je siguran da se nikada neće vratiti, jer Vukovar njegovih gimnazijskih dana, Vukovar u kojem je rođen njegov sin jedinac, Vukovar u kojem je kao obiteljski čovjek živio i radio punih 20 godina, taj voljeni Vukovar bio je mrtav.

Ništa moj život nije vrijedniji od njihovih, ništa ja nisam zaslužniji ni važniji od njh, ništa ova država neće profitirati ako se ja spasim, a strada netko bolji, vrijedniji, za njezin boljitak potrebniji. Ostat ćemo sa svima njima pa kako bude njima, bit će i nama. Ako je došlo vrijeme da se gine svi moramo imati jednaku šansu. A samo će dragi Bog odlučiti. Prepustimo se u Njegove ruke, u Njegov zagrljaj.

Pogled na zgradu bolnice zaustavio im je dah. Ono što je od nje ostalo teško se moglo opisati riječima. Od mnogobrojnih prozora ostali su samo otvori. Ponegdje, kao slomljene ruke, visjeli su ostaci roleta. Bezbrojne rupe od granata izrešetale su vanjske zidove i razrovale dvorište. Izgledalo je kao da tu nema ničega i nikoga živog. Probijali su se u koloni po jedan do glavnog ulaza u bolnicu, jer je trebalo raskrčivati put kako bi se moglo ući.

U podrum se počeo stidljivo probijati trak svjetlosti. Svitalo je. Budni su budili zaspale. Spremali su prtljagu koju su kanili ponijeti. Sva je njihova preostala imovina stala u zavežljaj, vrećicu, putnu torbu. Uzeli su što je tko još imao i krenuli u neizvjesnost. Možda je i njihovim patnjama došao kraj? Luka i supruga nisu imali ni zavežljaj, samo su se kao i uvijek kad su negdje kretali primili za ruke i krenuli za ostalima.