Došli su u zgradu policije gdje je Luka želio suprugu počastiti šalicom crne kave i gdje će se uz prijatelje i suborce utješiti i ohrabriti. Nije prošlo ni pola sata, a u zgradu je izbezumljen uletio policajac Borko koji je bio na crti obrane na Lušcu i zagalamio:
– Gdje je načelnik?! Skrenuli su konvoj prema Negoslavcima!
Luka se skamenio. Prva mu je misao bila da je poslao rođeno dijete pod nož, a toliko se opirao da ide. Kao da je predosjećao.
Lukina supruga sjedila je kao skamenjena. Zagrlio ju je i kriomice pogledao, ali vidio je samo „stijenu“. Toliko je očvrsnula u ovome ratu da je na trenutke nije prepoznavao. Znao je koliko je nadnaravno voljela sina i koliko bi u iole teškoj ili tužnoj situaciji zaplakala, a sada, ni suze. Stiskala je usne kao da prkosi i gledala nekuda u daljinu u kojoj je vidjela nešto samo njoj znano i samo je jedva primjetno micala usnama. Rođena i odrasla u vjeri i sada je molila i vjerovala kako će Blažena Djevica, kojoj se uvijek molila, uslišati molitvu majke. Luka ju je nježno poljubio i čvršće zagrlio, jer ona mu je uvijek bila posljednje uporište.
Nastupila je potpuna konsternacija! Jedini telefon koji je bio u uporabi užario se od naših poziva prema sjedištu MUP-a i njih k nama. U MUP je odmah javljeno da je u konvoju teško ranjeni sin višeg inspektora Luke. Zvonili su telefoni na sve strane. Zvani su Vinkovci, Zagreb, Ministarstvo, Vlada, Crveni križ.
Svima je upućivano samo jedno pitanje:
– Gdje su ranjenici?
I uvijek je stizao samo jedan odgovor:
– Ne znamo. Skrenuli su ih s dogovorene trase.
Po tko zna koji put, suprotna strana izigrala je sporazum.
Što sada?
Čekati, moliti se Bogu i nadati se.
Sati su sporo prolazili. Napolju je kiša nemilice padala. Hladno je vrijeme, a hladno je i svima oko srca. Svi su uz Luku i njegovu suprugu. Svi prijatelji i kolege u zgradi znali su da im je sin jedinac u konvoju. Tješili su i njih i sami sebe:
– Pa nisu valjda tolike zvijeri da pobiju ranjenike?
Ali, svi su znali da im to ne bi bilo prvi put. Strah, užasan strah, ali i grižnja savjesti nisu dali Luki smiraja. Stalno su mu u glavi bubnjale sinove riječi:
– Tata, ja ne bih išao. Ne vjerujem im. Toliko su nas puta prevarili. Ne idem bez pištolja, neću im živ dati da me kolju ovako bespomoćnog.
Stresao se od zlokobne jeze. Spustila se duboka noć. Stalno zvoni telefon i neprekidno se slušaju vijesti na tranzistorima, ali o sudbini ranjenika nitko ništa nije znao. Znalo se samo da je neprijatelj na Lušcu inscenirao eksploziju postavljanjem protutenkovske mine pod kotač jednog od kamiona. Dvije medicinske sestre iz pratnje bile su teško ranjene. Vijesti su govorile da je konvoj skrenut preko Petrovaca u pravcu Negoslavaca. Vodili su se intenzivni pregovori s predstavnicima „jugovojske“. Ali ništa više.
Gdje su? Jesu li živi? Ništa, ništa, ništa!
Hladna kiša neprekidno je padala i još više sablažnjavala ovu noć u kojoj je neizvjesnost dostizala svoj vrhunac i trebalo je puno napora da se ostane normalan.
Opet vijesti na radiju. Sve isto. Ne zna se za sudbinu ranjenika.
Kada je već snoćalo, Luka je otpratio suprugu do njezina podruma i rekao joj da se pokuša barem malo odmoriti i usnuti, iako je i sam znao koliko je to nemoguće u ovoj situaciji.
Brzo se vratio u postaju ne bi li čuo nešto novo. Pušio je cigaretu za cigaretom i šetao hodnikom satima. Kako tko izađe iz prostorije gdje se telefonira, pogleda ga upitno, ali uvijek isto odmahivanje glavom. Ništa! Bio je pri kraju snage. Sjeo je u jedan kut i podbočio glavu rukama. Zadrijemao je sjedeći umoran i slomljen u ovako teškom i neizvjesnom danu. Ne zna koliko je odrijemao kad je osjetio lagan dodir po ramenu. Otvorio je oči i pogledao ne znajući u prvi mah što se događa. Djelovao je kao sluđen, ne shvaćajući zašto tu sam sjedi u sitne sate. Inspektor Stjepan Klasić, zapovjednik vukovarske policijske postaje, kratko mu je uz sretan osmijeh priopćio:
– Sin ti je na sigurnom. Upravo su ih naši preuzeli kod Lipovca.
Luka nije ništa odgovorio samo je pogledao na sat. Vidjevši kako je točno, u minutu, jedan sat poslije pola noći, izustio je:
– U ovaj dan i sat sat rodio se prije dvadeset tri godine, a sada i ponovo, po drugi put.
Kolega ga je upitno pogledao, vjerojatno misleći da je Luka od svega što je preživio prethodnih dana, „prolupao“, kako su tada govorili za slična ponašanja.
– Je li danas 20. listopada? – upitao ga je Luka.
– Da, zašto? – ne shvaćajući sve ovo, odgovorio je Stjepan.
– Nedjelja? – pogledao ga je upitno Luka.
– Da. – odgovorio je Stjepan slegnuvši ramenima.
– E, vidiš prijatelju, moj sin rodio se u nedjelju, 20. listopada 1968., točno u jedan sat poslije pola noći. Upravo mu je ovaj tren 23. rođendan, ali sada i prvi dan novog rođenja. – rekao je Luka, a glas mu je zadrhtao.
– Štef, tako su ga kolege zvali, više nije izdržao tu tešku emotivnu situaciju, jer je imao i vlastitu djecu. Dodirnuo je Luku po ramenu i rekao:
– Neka mu je sa srećom. Želim mu još mnogo rođendana i da idući proslavite zajedno.
– Hmm…!? – izgovorio je zdvojno Luka uz sjetan osmijeh, ni sam ne vjerujući da će ovo posljednje doživjeti.
Sutradan je umornom i blijedom Luki prišao sudac Nikica Holjevac i opet ispod kragne košulje izvadio onaj isti srebrni križ koji je stavio oko vrata kada je čuo da je Lukin sin otišao na bojišnicu i rekao:
– Vidiš da je vrijedilo!
Luka nije bio u stanju ništa odgovoriti od ganuća, samo je zahvalno klimnuo glavom Nikici i još ga je više zavolio.
Iz ovih sanjarenja o vremenu i događaju koji za njega nikada neće biti zaboravljen, Luku su trgli glasni koraci vojničkih čizama po stubama koje su vodile u podrum. S nostalgijom je odagnao ovo sjetno sjećanje na sina i suprugu i ponovno se napregnuo na stvarne događaje. Stražari su mu donosili jelo tek toliko da ne umre od gladi. Bio je slab i onemoćao, a već je toliko prozebao da nije više bio siguran je li mu hladno ili nije. Dan mu je još nekako i prolazio, jer je osluškivao glasove i korake. Imao je tako bar nekakvu mogućnost baviti se nečim drugim, a ne samo sobom i svojim crnim mislima. Ali, noć, noć je duga, preduga. Bila je puna straha, otežala pesimizmom, čak i maštom, a u ovim uvjetima isključivo negativnom.
Odjednom je u noći odjeknuo pucanj. Prvi, drugi, treći… Negdje u blizini. Luku je opet obuzeo strah. U ovoj samoći, bunilu, vlazi i mraku razmišljao je i mislio ono najgore. Neprekidno su ga „ubijale“ crne misli:
– Zašto se čuju pucnjevi samo ponekad, i samo noću? Čuju se negdje u dvorištu. Vjerojatno postoji zatvorsko groblje gdje ubijaju i zakapaju. Znači da i ovdje vrše likvidacije bez suda, kao i u Veleprometu.
Poželio je samo da što prije svane, jer se po danu nisu čuli pucnji. Nastavak…
1 komentar