Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Predstavljamo vam dio s početka knjige “Vukovarski deveti krug”, autora Miljenka Miljkovića. Grad je pred zarobljavanjem, a pred autorom je teška odluka i unutarnja borba zbog svega što slijedi. Dijelovi poglavlja “Svitanje” i “Marija”.
Dolazi li sa svitanjem još i nova smrt? Kamo je to pao „menetekel“, kamo ide? Ravno među nas – pomisli Luka – traži novi „inferno“? Ravno u srce grada.
Samo povijest zna – nastavlja Luka razmišljati – kako Vukovar nije prvi put preseljen. Povijest će opet smisliti „status“’ njegovih stanovnika kao što im je ispisala „sudbinu“.
Polako, ali nesmiljeno, noć je kopnila, a Luki je postajalo sve jasnije da više nije u Hrvatskoj i ne zna hoće li ikada biti.
Ljudi uređuju svoju sudbinu – reče u sebi – dok ih sudbina ne uredi. Sada smo sigurno „svjetska vijest“, riječ za zbilju koja nas vuče u novi pakao. Sviće li to opet smrt u ruševinama poznatih lica?
Iz podruma u koji se sklonio nakon što je kao i mnogi drugi „postao civil“, Luka je izašao u pusto, granatama izrovano dvorište. Znao je da će tu noć malo tko spavati. Ljudi su se kretali gradom jer više nije bilo granatiranja, tek sporadičnog pucanja, ali još uvijek negdje izdaljega, prenosile su se nove i nove vijesti, događaji su se brzo smjenjivali. Već se pročulo da su rukovodstva policije i Zbora narodne garde napustili grad i stigli u Vinkovce, da se tijekom dana Mitnica predala i da su svi muškarci odvezeni u logor u Sremsku Mitrovicu, da se u Borovu naselju branitelji okupljaju većinom u Obućari i u skloništu Borovocomerca i da će uskoro uslijediti i njihova masovna predaja i odvoženje negdje u Srbiju u logore.
Već najranija vijest, da se agresorska vojska počela sa Sajmišta spuštati u grad i da će u svitanje biti u središtu grada, a da su među njima dominantni pripadnici Teritorijalne obrane, drugim riječima domaći Srbi, izazivala je najveću strepnju i strah. Svi poraženi nevoljnici znali su da im ujutro stižu bivši susjedi, prijatelji, kumovi, radne kolege, suigrači u sportskim klubovima, bivši školski vršnjaci iz razreda osnovne ili srednje škole, bivši momci nekih od cura u gradu koji su se u nekom periodu mladenačkih i školskih dana zabavljali i ljubovali, i drugi koji su na razne načine bili isprepleteni s onima koji sada drhte u strahu od skorašnjeg susreta.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Oni koji se nisu bojali tog susreta, na čijim se licima zrcalila zatajena radost, koji su se sada već nadmoćno pogledavali, ali skrivećki i na ostale s kojima su tri mjeseca dijelili strahove od granatiranja, pogibije, dijelili sve nedaće i glasno osuđivali one koji su tako bezdušno uništavali svoj grad i vlastite kuće u njemu i bili kompaktan dio zajedničkih stradalnika, bili su građani srpske nacionalnosti koji su cijelo vrijeme ratnih djelovanja proveli zajedno s Hrvatima u skloništima i podrumima. Mnogi su već s prvim vijestima o predajama i padu grada, poglavito o približavanju središtu grada „osloboditelja“ sa Sajmišta, obavijeni noćnom zaštitom pohrlili im ususret, a i prema Veleprometu gdje je cijelog trajanja rata bilo sjedište vukovarske teritorijalne obrane, ali i mnogih njihovih članova obitelji. Požurili su im potkazati određene ljude za koje su znali da su bili branitelji, ali i one s kojima su imali bilo kakvu neraščišćenu zadjevicu iz prošlosti, kako bi već pri prvim susretima s tim osobama, koje su im prezentirali kao ustaše, „osloboditelji“ znali što s takvima učiniti.
U toj krvoločnoj hordi pijanih i razularenih spodoba koji su dolazili vrišteći pobjedničkim pokličima, pjevali četničke pjesme, izvikivali poruke da će sve pobiti, da će se napiti hrvatske krvi, da neće stati do Zagreba, koji su na sav glas, hodeći ruševnim zakrčenim ulicama, gromoglasno pjesmom tražili od Slobe salate jer će biti mesa od zaklanih Hrvata, pucajući rafalno da pojačaju svoje prijetnje, ali i strah onih koji su izbezumljeni, poraženi, spuštenih glava, užarenih pogleda punih jezivog straha, nemoćno da bilo što promijene, čekali svoju „sudbinu“.
Svi branitelji, koji nisu uspjeli otići u brojne proboje prema Nuštru, skinuli su svoje odore i zajedno s oružjem koje su posjedovali zakopavali i sklanjali na skrovita mjesta, jer su se nadali da će tako „proći“ bar u prvim susretima s pridošlicama, utopljeni u masu civila.
Stojeći tako sam u noći mnogih dilema, Luka je i sam bio prepun pitanja na koja će vjerojatno dobiti odgovore narednih dana ili nikada. Kao pravnik počeo je razmišljati o veličini i količini svojih krimena o kojima će od sutra odlučivati mogući njegovi krvnici. Luka je znao da ga neće ni pitati što je radio i je li pripadao kojoj formaciji, jer su ga ljudi u Vukovaru, a i u nekim okolnim selima dobro poznavali. Bio je u javnosti poznat kao viši inspektor MUP-a i kao iznimno obrazovan čovjek, koji je bio vrlo značajan kadar te institucije i jedan od nositelja najodgovornijih poslova kao iskusan stručnjak pravne struke. Vukovar je bio relativno mali grad i „svi su znali sve“ jedni o drugima. Luka je u svojim mislima prebirao gotovo cijeli svoj radni policijski staž, a osobito sve ono što mu može otežati zarobljenički status pred krvnicima koji će zarobiti i njega i cijeli grad.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/turobne-i-teske-misli/
Prethodno: https://vilimbook.com/grad-je-bio-mrtav/
