Vjerujem da se svaki čovjek barem jedanput u životu suočio s gubitkom nade u bolji život i u život uopće. Sve što je u ovoj knjizi napisano proisteklo je iz toga stanja u kojem sam se našao kada sam bio na samome dnu svoga postojanja. Ona sadrži u ovom dopunjenom izdanju šesnaest poglavlja, ali je suštinski podijeljena na četiri velika dijela.

Početak pisanja i prvi dio obuhvaća od I. do VI. poglavlja, a kroz njega opisujem gubitak nade u život. Počinje opisivanjem događaja iz moje nedavne prošlosti i tragedije kada sam zbog ubojstva završio u pritvoru zagrebačkog zatvora. Iz tog kratkog dijela i razmišljanja o bezizlazju u kojem sam se našao prelazim u opisivanje svog životnog i ratnog puta u Vukovaru, kada sam također izgubio svaku nadu i kad sam mislio da neću preživjeti. Opisane su neizvjesnosti i patnje koje smo u Vukovaru proživljavali tih zadnjih dana prije pada grada, pri čemu se u svojim razmišljanjima vraćam u mnoge prijašnje događaje iz samoga grada i borbi, ali me misli odvode i na moj život s obitelji prije rata. Posebno su opisane tragedije i traume nakon naše predaje Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Iz svoga kuta gledanja opisao sam patnje i nevolje koje smo proživjeli na Ovčari, kada je pobijeno oko 260-ero naših ljudi, ali i na Veleprometu, gdje su ljudi također brutalno ubijani. Sve što se zbivalo tih ratnih dana 1991. godine i sve ono kroz što sam prošao bilo mi je motivacija i utjeha da smognem snage  izdržati i novu životnu nevolju i tragediju koja me je zadesila. Na neki je način taj boravak u pritvoru bio i pokretač za pisanje ove knjige, jer sam tih dana, razmišljajući o svemu što sam proživio, shvatio da bih to svoje iskustvo konačno trebao i zapisati. Rad na knjizi počeo je dok sam još boravio u pritvoru, u kojem je  i nastao njezin cijeli prvi dio.

U drugom dijelu opisao sam svoje spašavanje od novog masakra nakon što sam već preživio masakr i izbjegao strijeljanje na Ovčari. Taj dio nalazi se u poglavlju VIII., u kojem opisujem kako su me dva neprijateljska vojnika, točnije četnika, Marko Ljuboja Mare i Predrag Milojević Kinez, doslovno pod prijetnjom oružja, ugrožavajući vlastite živote, iščupali od krvnika „ispod noža“ nakon što sam već bio dobrano izmučen i izmasakriran. U ovaj dio knjige može se svrstati i IX. poglavlje kao slijed događaja nakon mojega spašavanja, kada sam  završio u logoru Srijemska Mitrovica, gdje su šanse za preživljavanje ipak bile veće, a odakle sam nakon 6 mjeseci pušten na slobodu. U tom dijelu knjige ne opisujem sve događaje iz Mitrovice nego samo svoj dolazak u logor te bolan i brutalan doček koji su nam pripremili srpski civilni i vojni policajci.

Treći dio knjige, koji obuhvaća X. i XI. poglavlje, opisuje kako sam nenadano dobio priliku na čudesan način ponovo sresti dvojicu svojih spasitelja, o čemu sam razmišljao punih četrnaest godina. Na žalost, okolnosti toga susreta također su bile dramatične. Obojica su optužena za ratni zločin na Ovčari, a ja sam pozvan da bih svjedočio u njihovu obranu o tome kako su me spasili. Opisujem detaljno svoje svjedočenje, prema sudskim transkriptima, i nakon toga susret s Markom Ljubojom Maretom koji je oslobođen nekoliko mjeseci nakon moga svjedočenja. Posebno je zanimljiv u tom dijelu posjet Marku u njegovoj kući, gdje kroz razgovor shvatimo da smo se u Vukovaru sve vrijeme borili jedan protiv drugoga i to za iste kuće i ulice. U ovom dijelu su opisani svi naši razgovori i teme o kojima smo pričali i u kojima se vide naši različiti pogledi na njih. Iz opisivanja tih razgovora koje sam bilježio i zapisivao želio sam što bolje upoznati čitatelja sa čovjekom koji je mene spasio.

Četvrti dio opisuje moje suđenje i presudu po kojoj sam nakon 14 mjeseci pušten iz pritvora na slobodu, ali i to kako sam dobio priliku pomoći Predragu Milojeviću Kinezu koji je ostao u pritvoru i ondje se nalazio već sedam godina. Kako se u Beogradu vodio ponovljeni proces za zločine na Ovčari, bilo je potrebno prikupiti nove dokaze za Kineza prije odluke Vrhovnog suda Srbije. To me je potaknulo i u potpunosti angažiralo da počnem detaljno istraživatiti neke događaje iz Vukovara tih ratnih dana. Ujedno mi je to bila i potvrda da sam bio u pravu kada sam, s obzirom na način na koji su me Kinez i Mare spasili, vjerovao i u Kinezovu nevinost. U četvrtom dijelu, knjige kroz poglavlja XII, XIII i XIV, osim mog suđenja i nakon toga borbe za Kinezovu slobodu donosim i svoje shvaćanje istine o Ovčari. Taj dio temeljen je posebno na mom istraživačkom radu od gotovo godinu i pol dana, pri čemu sam pročitao nekoliko tisuća stranica, što dokumenata sa suđenja, što knjiga, što nekih tajnih dokumenata do kojih sam uspio doći preko svojih kanala i veza.

Radi što točnijeg prikazivanja događaja nastojao sam stupiti u kontakt sa što više sudionika događaja koje sam opisivao, kako bi mi potvrdili točnost mojih sjećanja. Ako je i bilo nekih pogrešaka u opisivanju pojedinih mjesta na kojima sam u Vukovaru bio i boravio, to nije nužno bitno za radnju i tematiku ove knjige. Kroz knjigu sam želio prikazati svoj, dvaput doživljen, potpuni životni krah i kako mi je prvi put izgubljena pa uskrsnula nada dala snage da ustanem kada sam je izgubio po drugi put. Na neki način su se te dvije izgubljene nade ispreplele i povezale onako kako to nikada nisam mogao ni pomisliti. Ni u jednom trenutku čovjek ne smije pomisliti da je nada izgubljena. Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem  zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima. Nije mi bila namjera nikoga uvjeravati u nešto i biti svjedokom, ali sam morao opisati svoju čvrstu vjeru u to da mi je oba puta mojega životnog pada nadu u život dao i vratio samo dragi Bog. Iz svih kalvarija koje mi je život donio znam da će mi On pomoći tako da nikada više neću biti isti. Ujedno molim dragoga Boga i sve vas koji ćete čitati ovu knjigu da mi oprostite što sam zbog što uvjerljivijeg prikazivanja događaja  morao upotrijebiti i neke ružne i teške riječi kao i psovke. Sve patnje i boli koje su prikazane imaju svrhu pokazati koliko čovjek može biti bešćutan i to prema nikome drugome nego čovjeku samom. Prije nego što počnete čitati ovu knjigu, želim reći još nešto  vezano uz nju. Dugo mi je vremena trebalo da se odlučim podijeliti s drugima sve one najgore trenutke koje sam u životu proživio. Premda sam sve ove godine bio svjestan da ću to ipak jednom morati učiniti, svejedno mi je bilo veoma teško pisati o svemu.

Ne mogu znati na koji način će čitatelj prihvatiti sve ovo o čemu sam pisao, ali je samo bitno da zna kako sam sve opisao najiskrenije i onako kako mi je savjest nalagala. Volio bih kada bi svatko tko uzme u ruke ovu knjigu zaboravio na sve predrasude i razlike među ljudima, jer je ne smije čitati kao Srbin ili Hrvat nego isključivo kao čovjek. Možda će pojedini dijelovi knjige kod čitatelja stvoriti konfuziju i zbunjenost, ali sve što se događalo i način na koji se događalo, a bilo je povod njezina nastanka i materijal za njezinu građu, upravo je konfuzno. Pokušao sam opisati koliko čovjek čovjeku može nanijeti boli i patnje, ali koliko može donijeti i sreće kada čovjek čovjeku u trenutku njegove patnje pruži nadu. Osim svega što je opisano želio sam pokazati koliko su ljudske sudbine nekim moćnicima nebitne i koliko se osobni interesi tih moćnika mogu prelomiti na leđima običnih malih ljudi koje je prst sudbine postavio u određenom trenutku na krivo mjesto. Znam da sam si uzeo za pravo da obradim tako bolnu i tešku temu kao što je Ovčara, ali sam nekako smatrao da na to imam pravo. Sve ove godine sam slušao sve i svašta o toj temi, ali nikada onako kako je to ispravno i jedino moguće. Ovčara je hrvatska pasija i o njoj je moguće pisati jedino na takav način. Ovčara je i jedna velika nepravda prema žrtvama, jer se većina krivaca i krvnika danas slobodno šeće svojim gradovima i mjestima. Ovčara je nepravda i prema nekim ljudima sa suprotne strane koji su osuđeni za nešto što nisu počinili, a posebno prema nekima koji su spašavali živote onima koje su krvnici odredili za smrt. Nepojmljivo je kakav je zločin bila Ovčara kad se zlo dogodilo, ali je isto tako i zločin koji nikada ne prestaje. Nadam se samo da mi ovo što ćete čitati neće stvoriti nove patnje i traume u životu, ali jedno je sigurno: nikada više neću izgubiti nadu.

Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/