Bilo je rano jutro kada su došli pred bolnicu i sve je bilo tiho i bez znakova života.
– Možda su otišli bez nas? – na trenutak se uplašio Luka.
Ušli su u bolničko dvorište. Premda je Luka često bio u bolnici tijekom rata, jer je bila za pretrčati dvjestotinjak metara od policijske zgrade, a i supruga mu je čak preko mjesec dana tamo boravila i pomagala oko ranjenika. Čak su bili više puta i zajedno kada im je tu ležao ranjeni sin.
Pogled na zgradu bolnice zaustavio im je dah. Ono što je od nje ostalo teško se moglo opisati riječima. Od mnogobrojnih prozora ostali su samo otvori. Ponegdje, kao slomljene ruke, visjeli su ostaci roleta. Bezbrojne rupe od granata izrešetale su vanjske zidove i razrovale dvorište. Izgledalo je kao da tu nema ničega i nikoga živog. Probijali su se u koloni po jedan do glavnog ulaza u bolnicu, jer je trebalo raskrčivati put kako bi se moglo ući.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Kad su ušli u zgradu, zatekli su u bolničkom holu na stotine muškaraca, žena i djece. Bilo je dirljivih susreta ljudi koji su sve vrijeme rata bili na jedva stotinjak metara jedni od drugih, a nisu se uopće vidjeli, niti znali jedni za druge. Susreti prijatelja i znanaca bili su popraćeni pitanjima:
– Živ si! Kako tvoji? Jesu li svi živi? Znaš da je poginuo… Mitnica se jučer predala… Svi su odvezeni za Lipovac… Valjda će tako i nas… – širila se priča.
Lukina grupa polagano se probijala kroz masu. Pogledavali su lijevo i desno, kimnuli glavom poznaniku, mahnuli rukom, zagrlili prijatelja. Na jednoj klupi netko mlađi je ustao, a oni koji su sjedili stisnuli su se kako bi napravili mjesta Luki i njegovoj supruzi. Na sve strane vidjele su se oči pune suza radosnica zbog susreta i još uvijek žive glave, ali i tuge i boli zbog izgubljenog najmilijeg, patnje nataložene svih ovih teških mjeseci, straha i neizvjesnosti, jer sada tek nitko nije ništa znao o svojoj sudbini.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Sada su sve opcije bile u igri; da vojska provede sporazum i odveze ih u Lipovac, a onda, kako su rekli, u Hrvatsku, da sve za koje utvrde da su bili pod oružjem zadrže, da naprave masovni pokolj. Sve je bilo moguće, a i nije se moralo odigrati. Preostalo je samo čekati i nadati se.
Cijeli bolnički hol, stubište koje je vodilo na katove i stubište koje je vodilo u sklonište brujali su od glasova. Jedni su pričali o probojima koje su neki učinili prema još uvijek slobodnim Vinkovcima. Već se znalo i uvelike prepričavalo da je zapovjedni dio policije i vojske prošao do Vinkovaca bez većih problema.
Mišljenja i glasni komentari bili su različiti; od odobravanja za spas života do ljutnje i proglašavanja proboja bijegom, ostavljajući narod na milost i nemilost neprijatelju, koji je već ulazio u središte grada i približavao se bolnici. Luka je najviše osjetio te dileme i prigovore, jer su mu ljudi počeli prilaziti, pružati ruku s nekom zahvalnošću što je on, eto, kao jedan od najviših rukovoditelja policije zajedno sa suprugom ostao da podijeli s njima neizvjesnu zajedničku sudbinu. Luka je pokušao nekim pozitivnim riječima i stavovima smiriti ljude oko sebe, objasniti im da nije sve baš tako kako im se čini, da je svatko postupio po savjesti i trenutnom osjećaju što je bolje učiniti, da i onima u probojima neće biti lako, da su izloženi opasnosti kao i svi koji su ostali. Nije baš bio siguran da je puno postigao tim objašnjavanjima, ali ljudi su ga poštivali i nisu mu oponirali. Bili su jako zadovoljni što je i on tu s njima i blagonaklonošću su mu to pokazivali. Luki je srce bilo puno jer je punim emotivnim intenzitetom osjetio lijep osjećaj kada si s pukom s kojim jednakomjerno dijeliš impresije, bojazan, strah, ali i ponos.
Što je vrijeme više odmicalo, a priliv ljudstva već je nadmašivao raspoloživi prostor i postajalo je sve teže podnositi taj pritisak, osjećaji su se počeli raslojavati i sve više razlikovati. Očigledno je strah počeo uzimati svoj danak. Neki su sada žalili što nisu kao mnogi drugi otišli kada je zapucalo po Vukovaru, neki što nisu otišli u proboj, neki što su vjerovali da će se sve dobro završiti, neki što su uopće živjeli u ovom gradu koji je sada svima tako stran. Kao da su već proživljavali novu situaciju u kojoj je njihov grad dobio nove gazde koji ne žele dobro ni gradu, ni sadašnjim njegovim stanovnicima.
Sve manje se pričalo o granatama, ruševinama, gubitku svega što su imali, podrumima, gladi, hladnoći, smrti. Misli su svima bile okrenute ka Hrvatskoj. Naravno, mislilo se na slobodni teritorij u koji su navodno pregovarači dogovorili da će ih poslati. Ustvari, sve misli bile su usmjerene na Zagreb, koji se u ovim trenutcima svakome činio kao jedno i jedino sigurno utočište.
Sve je to bilo dosta čudnovato i pomalo neobjašnjivo. Kod svih je, nakon tolike borbe u nastojanju da se obrani svoj grad i svoj dom, sada postojala samo želja što prije otići iz ovoga grada koji je odjednom postao tako nestvaran, opasan, pogibeljan. Otići bilo kuda, samo što prije i što dalje.
Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve manje optimizma da će sve biti kako je navodno dogovoreno s „jugovojskom“. Počela su glasna prisjećanja o ranijim tolikim sporazumima s istim tim pregovaračem, koja je sve do jednog prekršio. Dapače, nakon svih tih sporazuma bilo je još gore i teže, još brutalnije od strane tog supotpisnika dogovora.
Koliko se nevoljnika skupilo u bolnici i okolo nje teško je bilo procijeniti, ali bilo ih je već i prema tisućama. Naprosto je bilo zastrašujuće koliko je tu bilo žena s djecom, a puno je bilo i starih ljudi. Tinjala je nada da barem njima neće učiniti nikakvo zlo.
Primjećeno je da u donjem dijelu bolnice, gdje su smješteni ranjenici i bolničko osoblje, ima i ljudi koji to nisu. Među uplašenim civilima počeli su komentari o tome kako netko uvijek ima privilegije, pa i u ovako teškim i pogibeljnim uvjetima za sve stanovnike koji su do kraja ostali dijeleći agoniju svoga grada. Mislilo se pri tome kako će i ti ljudi, jer takav je bio navodni dogovor s vojskom, zajedno s bolničkim osobljem i ranjenicima prvi izaći iz okruženja i naći se na sigurnom.
Ovakvi komentari nisu bili nikakvo iznenađenje niti nekakva nenormalna reakcija ljudi uplašenih za svoje živote. Naprotiv, bila je to upravo očekivana i normalna reakcija, jer mnogi koji su se ovdje skupili bili su pretežito civili, neupućeni u konkretna ratna zbivanja i nisu mogli znati prave razloge za takav postupak kojim se htjelo zaštititi i pokušati spasiti ljude što su znatno pridonijeli pripremi obrane i obrani napadnutoga grada, a nisu uspjeli u proboju izaći do Vinkovaca. Baš ti ljudi bili su u izuzetnoj opasnosti od osvete pobunjenih domaćih Srba pa je jedino preostalo vjerovati onome što je dogovoreno s „jugovojskom“ i pokušati te ljude prve izvući iz opasnosti koja im je prijetila. Nije suditi je li to bilo i najbolje rješenje, ali strah i panika koji su zahvatili cijeli grad kada se saznalo da je obrana nemoćna zaustaviti nadmoćnijeg neprijatelja, bili su na ivici histerije i svaka odluka za spas ljudskih života činila se najboljom.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/samo-ce-dragi-bog-odluciti/
Prethodno: https://vilimbook.com/napustanje-podruma/
