Rođen je u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, gdje je završio osnovnu i srednju prometnu školu. Porijeklom je iz Bosanske Posavine, iz okolice Dervente, a drasta kao najstarije dijete uz brata Antonija i dvije sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji oca Ante i majke Jele.
Dvije godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Domovinskom ratu, 21. rujna 1991. godine teško je ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag do 2012. godine kada je pronađen u masovnoj grobnici u selu Taborište.
Karlović je bio vrhunski sportaš te pod trenerskom paskom Nenada Đurovića – Đure postao seniorski prvak bivše države u „full contactu“, a tu titulu držao je od 1987. do 1990. godine. Kao reprezentativac bivše države nastupao je i na međunarodnim natjecanjima te nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu.
U braku sa suprugom Vlatkom je od 1990. godine. Roditelji su šestorice sinova: Zvonimira, Krešimira, Branimira, Trpimira, Ratimira i Hrvatimira.
U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, poznatijom kao “Tigrovi”, dragovoljno pristupa 10. kolovoza 1991. godine.
Poslije kraće obuke sa suborcima iz postrojbe uključuje se borbe na Banijskom bojištu. Krajem rujna 1991. godine s dijelom postrojbe upućen je na istočno-slavonsko bojište, u obranu Vukovara. Treba naglasiti da je cijela postrojba tražila odlazak na tu bojišnicu. U borbama ostaju do posljednjeg dana, to jest do konačnog pada Vukovara.
Nakon pada Vukovara, zarobljavanja pa preživljavanja strijeljanja na Ovčari i masakra na Veleprometu, odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srpskih zatvora za ratne zarobljenike prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja kojima odolijeva zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj disciplini. Na slobodu je pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika. O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta svjedočio je u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja, tzv. Vukovarske trojke: Mrkšić – Šljivančanin – Radić i Gorana Hadžića. Osim u Den Haagu svjedočio je dvaput i u Beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika, koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen : Marka Ljuboje – Mare i Predraga Milojevića – Kineza, jer i oni su bili optuženi za zločine na Ovčari.
U listopadu 1992. godine vraća se u postrojbu i priključuje “Tigrovima” u borbama na Južnom bojištu. Za budući razvoj svoje vojne karijere zaslužnim smatra svojega tadašnjeg zapovjednika Darka Katušu. 1993. godine sudionik je vojno – redarstvene operacije „Maslenica“. U travnju 1995. uspješno završava školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar Zrinski“ u Zagrebu, a već u svibnju sudjeluje u vojno – redarstvenoj operaciji „Bljesak 95“. Tijekom kolovoza iste godine aktivno sudjeluje u operaciji „Oluja 95“ na Banovini, Kordunu, Lici i Pounju. Djeluje u skupini koja se prva spaja sa snagama Armije BiH na Tržačkim Raštelima. Sudionik je i posljednje višednevne vojne operacije „Una 95“ u rujnu 1995. godine.
1999. i 2000. aktivno sudjeluje u prilagodbi Hrvatske vojske novom ustroju NATO-ve organizacije. Za postignute rezultate izvanredno je promaknut u čin djelatnog satnika pješaštva. Krajem 2000. godine obnaša dužnost zapovjednika bojne i dobiva zadaću ustroja bojne za mirovne vojne operacije pod zapovjedništvom UN-a i NATO-vih snaga. Obavlja selekciju vojnika iz elitnih postrojbi HV-a te započinje obuku svoje novoustrojene postrojbe, a sve pod nadzorom američkog tima MPRI. Tijekom te obuke dobiva priznanje američkih generala i njihovog tima MPRI te postaje najviši borbeni instruktor tima MPRI. Prvi vojnici HV-a koji su kao borbena postrojba sudjelovali u mirovnoj misiji u Afganistanu bili su upravo vojnici koje je Karlović odabrao i obučavao.
Godine 2002. provodi najuspješniju simulacijsku vježbu za obuku zapovjedništva i stožera u Hrvatskom vojnom učilištu. Sa svojim stožerom potpuno je porazio protivnika te su kao stožer bili prvi kojem je to uspjelo nakon 14 generacija. Vrhunac priznanja bio je kompliment američkoga generala na završnoj rasčlambi vježbe. Istaknuo je kako bi stožer kojim zapovijeda bio u jednoj od najelitnijih američkih postrojbi, 82. regimente, u vrhu po uspješnosti zapovijedanja i vođenja postrojbe.
Izvanredno promaknuće u čin bojnika odbija mu tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić uz obrazloženje da za novo izvanredno promaknuće trebaju proteći najmanje četiri godine.
Karlović vjeruje kako hrvatska vojna doktrina mora usmjeriti zemlju da bude „vojni lider“ na prostorima bivše Jugoslavije kao respektabilna vojna snaga, a prema modelu izraelske vojske.
Razočaran lošim uvjetima podređenih vojnika, dočasnika i časnika te novonastalim okolnostima i kao jedan od najperspektivnijih mladih časnika HV-a, 2003. godine podnosi zahtjev za umirovljenje i ubrzo odlazi u mirovinu.
Za aktivno sudjelovanje te doprinos u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata kao i za rad u mirnodopskim uvjetima u više navrata odlikovan je najvišim državnim odlikovanjima i nagradama od zapovjednika postrojbi, Zbornih područja, Načelnika Glavnog stožera i Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana.
Najznačajnija odlikovanja i nagrade: Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992., Spomenica Domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog pletera, Medalja „Bljesak 95“, Medalja „Oluja 95“, Zlatna plaketa „TIGAR“, Samokres PHP od Načelnika GS OSRH.
Osim navedenih odlikovanja više puta je nagrađivan knjigama, nagradnim plaćama, pismenim pohvalama i nagradnim dopustima na gotovo svim razinama nadređenih zapovjedništava. (Korišteni podaci iz „Ratnog puta“, klasa:T 561-01/02-01/01, urudžbeni broj: 1111-01S1-02-426 od 19.prosinca 2002. godine.)
Nakon vojne karijere počinje s poduzetništvom u maloj građevinskoj tvrtki koja se bavila i trgovanjem nekretninama.
Ulaskom u recesiju i krizu 2008. godine počinju financijski problemi i za Karlovića i tvrtku. U pokušaju da spasi poslovanje zadužuje se i posuđuje novac kod čovjeka kojem je bio vjenčani kum, a koji se bavio „kamatarenjem“. Premda je posuđeni novac vratio, kum ga nastavlja ucjenjivati i potraživati iznose koje više nije mogao plaćati te prijeti ubojstvom Karlovića, njegove supruge i njihove djece ukoliko mu ne isplati iznos koji želi. Pod pritiskom višemjesečnih prijetnji i ucjena, 30. listopada 2008. godine, za vrijeme jedne prepirke, ispalio je nekoliko hitaca u kuma i oduzeo mu život. 14 mjeseci od pritvaranja nepravomoćno je osuđen na zatvorsku kaznu od 4 i pol godine i pušten na slobodu do presude Vrhovnog suda, odnosno do njezine pravomoćnosti.
Vrijeme provedeno na privremenoj slobodi iskoristio je za miran obiteljski život. Izdao je knjigu „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“, a koju je najvećim dijelom napisao u remetinečkoj samici te je predstavio pred više desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj i inozemstvu pokušavajući ljudima približiti Boga kroz svoju žrtvu, patnju i životne padove.
Dana 24. svibnja 2012. godine izrečena mu je konačna presuda od šest godina zatvora te odmah biva odveden na izdržavanje kazne. Za vrijeme dok je bio na izvršenju pravomoćne presude, knjigu su predstavljali njegov suborac Srećko Karić, umirovljeni dočasnik HV-a, 70% ratni vojni invalid koji je bio tri puta ranjen i novinarka Ines Grbić, suradnica hrvatskih katoličkih nacionalnih medija.
Kaznu je izvršavao u zatvoru Remetinec i kaznionicama Lepoglavi i Turopolju. Izašao je na uvjetnu slobodu 28. kolovoza 2015., a koja mu je istekla 16. travnja 2017. godine.
Od osnovnoškolske dobi voli pisati. Vrijeme u zatvoru provodio je pišući, a uskoro bi mogao izdati i neke nove naslove.
Nastavalja svjedočiti o Božjoj prisutnosti u stvaranju o obnovi hrvatske državnosti kao i o patnji i stradanju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Svjedoči o Božjoj ljubavi i milosrđu očitovanima u neprekidnom spašavanju njegova života s najvećih vukovarskih stratišta. Svjedočeći poziva na beskompromisno praštanje po uzoru na Isusa Krista, poštivanje žrtve na kojoj je uskrsnula naša domovina Hrvatska i na molitvu za domovinu i sve koji u njoj žive, a osobito za obraćenje nevjernika.
Njegova knjiga:
