Nakon prospavane mirne noći probudila ga je hladnoća, jer je spavao na onoj strani gdje su bili prozori. Ujutro rano razbuđeni pojedinci počeli su otvarati prozore, jer je u sobi ponestajalo zraka, a i teški zadah bio je neizdrživ. Cijelu je noć bilo zatvoreno, a njih je preko stotinu disalo, ispuštalo plinove, spavali obuveni u danima neopranim čarapama, preko sto pari obuće u sobi je bilo poredano uz madrace koji su kao i deke bili puni prašine i ne baš ugodnog mirisa.
Pospanci su negodovali što im pojedinci već remete san, jer bi još spavali. Ali, oni koji su bili budni već su glasno pričali, a netko bi namjerno glasno pustio plin, pa su se oni oko njega smijali i tako je polako počinjao novi dan i nova neizvjesnost.
Počeo je odlazak na umivanje i na zahod, pa su i oni najuporniji shvatili da od spavanja više nema ništa. Nevoljko su ustajali, obuvali cipele, stavljali madrace jedan na drugi i sjedali na tako dobivenu „fotelju,“ čiji je naslon bio zid. Na tako složenim madracima sjedilo se po cijeli dan, a između redova ostajalo je više prostora za hodanje, pa je počinjala i jutarnja šetnja po sobi.
Šetali su jedan iza drugoga, gore-dolje, zaobilazili se u hodu, sudarali se, provlačili jedni kraj drugih. Morali su nekako protegnuti noge od stalnog sjedenja i ležanja, a bilo ih je previše za taj prostor. Napolju je bila primjetna zimska izmaglica. Prozori su se otvarali na kratko, jer je bilo vrlo hladno. Između 7 i 8 sati otključana su ulazna vrata i na njima se pojavio stražar u plavoj odori. Po ustaljenom redu svi zatočenici stajali su okrenuti mu leđima. Dečki iz sobe, koji su već znali svoj posao, unijeli su kutiju s kruhom i limenku zapremina jednog kilograma. Za dijeljenje hrane bili su određeni stalni raznosači. Za doručak svatko je dobio krišku kruha, crnog, starog, sasušenog. Jedan zgodan mladić, koji je bio konobar u hotelu „Dunav“ u Vukovaru, išao je od jednog do drugog logoraša i žlicom iz limenke stavljao svakome na kruh malo marmelade. Svatko je nakon toga otkinuo komadić kruha i razmazao marmeladu po tankoj kriški, pojeo u tri zalogaja, i to je bilo sve do ručka.
Za ručak opet ista kriška kruha i malo tople tekućine, tek nekoliko žlica u plastičnom plitkom tanjuru. Trebalo se nadati da sve to neće dugo potrajati, jer uz ovakvu hranu ubrzo će svi postati živi kosturi.
Za večeru je posluženo kukuruzno brašno zamiješano u toplu vodu, neposoljeno. Morao se zaustavljati dah kako se ne bi osjetio smrad koji je neodoljivo podsjećao na miris mišjeg izmeta. Trebalo ga je što prije progutati, tek toliko da se ne umre od gladi.
Ništa bolji nije bio ni sutra ujutro griz na vodi, bez šećera, rijedak tako da su ga morali piti iz tanjura, a ne jesti žlicom.
I tako su se smjenjivale tople tekućine koje su nekakvim mirisima, uz dobar napor da se pogodi što je, asocirale na varivo od kupusa, mahuna, graška, graha, krumpira. Međutim, zatočenici su dobivali samo bistru tekućinu bez ikakvog sadržaja. O mesu su mogli samo sanjati.
Jednog jutra slijedilo je ugodno iznenađenje. Svatko je uz krišku kruha dobio cijelu riblju konzervu, ali ovim ljudima u tuđoj zemlji tada posebno dragu. Na kutijama, u kojima su bile pakirane konzerve, pisalo je latinicom, „proizvođač Mirna – Rovinj“. Bile su to sardine iz hrvatskog mora, hrvatskog proizvođača, hrvatskim pismom pisani tekst. Razdragani zatočenici zagledavali su ih sa svake strane, okretali i pokazivali jedni drugima:
– Ha, što kažeš? Najbolja riba na svijetu. A vidi što piše!
Kao u svim zatvorima svijeta, kao svi pravi zatvorenici, i ovi su se brzo organizirali i nastojali u ovakvim uvjetima provoditi nekakve aktivnosti. Sve male kartonske kutije u kojima su bile konzerve brzo su skupljene i već su ekipe radile na izradi igraćih karata. Uskoro je zgotovljeno nekoliko kompleta karata i već su se našli partneri. Igrala se „Bela“ i nešto se novo događalo. Nešto se u svakodnevnici promijenilo. Postalo je življe. Kroz ovu zabavu bile su potisnute u drugi plan brige koje su ih inače zaokupljale.
Uskoro se u ovoj sobi igrao i šah. Od dijela kartonske kutije napravljena je šahovska ploča koju je autor ponosno pokazivao po sobi, a ostali su se s odobravanjem sretno osmjehivali, jer bila je to za njih u stvari sitna moralna pobjeda. Usred Srbije imali su ono što je najviše smetalo neprijatelja. Imali su, po terminologiji neprijatelja „šahovnicu“, a za sve u sobi sliku povijesnog hrvatskog grba pod kojim su se borili i ginuli. Od papira su napravljene figure i šahovsko je nadmetanje počelo.
Jedan sitan detalj u Luki je izazivao tople osjećaje i bio dodatni motiv da izdrži sva iskušenja. Prilikom jednog ulaska u prostoriju za pranje, na desnom zidu, koji je za trećinu bio obložen palisadom, netko je od stanovnika sobe, jer vidjelo se to po svježem otisku, urezao lijepim štampanim slovima „VUKOVAR ˈ91.“. Doživio je taj čin kao izraz prkosa i kao nepokolebljivost do kraja ostati svoj, ali i davanje do znanja neprijatelju čiji su sada zatočenici, kako nisu zaboravili zašto su tu i da se premda su zatočeni, ne odriču svoga uništenoga grada.
Ništa se značajno nije događalo, osim što su stalno iz sobe odvodili ljude na ispitivanje. Neki su zbog toga bili odsutni iz sobe i po cijeli dan. Kada bi se vratili, pričali su o čemu su ispitivani i kako su o svemu što znaju o događajima u Vukovaru morali svojeručno pisati čitave romane. Mnogi su bili išarani plavim prugama od udaraca koje su zadobili bilo prilikom zarobljavanja, bilo prilikom dočeka stražara u logoru, a i ovdje prilikom ispitivanja nisu ih milovali.
Uvečer je u sobu došao stražar i rekao da se formiraju skupine od dvadeset ljudi, da se tako poslože u sobi, pa će po skupinama ići na televizijsko snimanje.
Na iznenađeno pitanje nove četvorice pridošlih stanovnika ove sobe, što to znači, oni koji su došli ranije u logor objasnili su im kako su oni već jednom snimani i da se to ovdje čini za stvaranje kartoteke o logorašima. Svaki logoraš stane pred televizijsku kameru i uz pomoć panoa, na kojem pišu podatci koje treba izgovoriti, govori te podatke o sebi. Podatci s pitanjima koji su pisali na panou, i na koje su zarobljenici morali glasno izgovoriti dok su ih snimali, bili su: ime i prezime, ime oca, dan, mjesec i godina rođenja, mjesto rođenja, prebivalište, nacionalnost, završene škole, stupanj stručne spreme, jedinica kojoj je pripadao i od kada, aktivni ili rezervni sastav, čin/zvanje.
Čekajući na snimanje, logoraši su se međusobno šalili i zadirkivali o tome što će tko reći na ona škakljiva pitanja o nacionalnosti, pripadnosti postrojbama, aktivnom ili rezervnom sastavu te činu ili zvanju. Naravno da su Luku zadirkivali što će on reći, posebice o svom visokom policijskom zvanju. Govorili su mu da će ga ošišati na nulu kada to čuju, a neki duhovitiji rekli su da će ga zbog toga „uštrojiti“.
Posebice su zadirkivali Ivicu s Mitnice, podsjećajući ga da je na prvom takvom snimanju, na upit o nacionalnosti, odgovorio da je „Jugoslaven“. Zadirkivanja o tome da on više ne može biti Hrvat i da će oni to svima reći kada se vrate u Hrvatsku, bacili su ga u očaj. Hodao je po sobi s glavom među rukama očajavajući i govoreći da je on to rekao samo zato da ga ne maltretiraju i da ih zavara, ali da je on oduvijek bio Hrvati uvijek će to ostati, te da će sada na snimanju reći da je Hrvat.
Kada se Ivičina grupa vratila sa snimanja, sve oči bile su uprte u njega, a on je svjestan čitave situacije kočoperno i s uzdignutom glavom kao da je upravo učinio neku veliku stvar, prošetao čitav krug po sobi i važno sjeo na svoje mjesto čekajući hoće li netko nešto reći. I nije dugo čekao.
– I onda, Ivice, što si rekao na snimanju za nacionalnost? – upitan je onako, kao izdaleka.
– Što bih rekao, pa rekao sam ono što jesam. – odgovorio je naduto Ivica.
– Pa znači rekao si da si Jugoslaven. – netko je „potpalio“ do kraja.
Ivica je skočio kao oparen, krv mu se sva slila u obraze, a nozdrve mu se širile kao uspuhanom pastuhu. Okružio je pogledom po cijeloj sobi, uspravio se u svoj svojoj visini i visokom intonacijom svima poručio:
– Rekao sam da sam Hrvat. H – r- v – a -t! Jel’ vam jasno? – pa još jednom glasno ponovi:
– H – r- v- a – t!
Opet se zaorio smijeh, pa je konačno i sam Ivica shvatio da su ga samo zafrkavali, te je sve ove nedaće i sam završio smijehom olakšanja što je ispravio vlastitu pogrešku koju je prvi put svjesno napravio u velikom strahu. Svejedno su još jedno vrijeme ponekad zadirkivali Ivicu:
– I tako si ti, Ivice, Jugoslaven!?
Neki bi se nasmijali, a Ivica bi samo odmahnuo rukom kao da je riječ bila o nečem davno prošlom i nevažnom.
Poslije nekog vremena stražar je donio u sobu škare, češalj i električni aparat za šišanje brade, te rekao da se svi moraju ošišati i pitao ima li koga tko se razumije u taj posao. U ovoj sobi bio je pravi stručnjak za to, Vlado Veber, poznati vukovarski „frizer za dame“ i preuzeo je alat od stražara. Nastala je neopisiva živost u sobi, žamor, veselje. Ovaj je postupak kod svih protumačen samo na jedan način, jer samo je jedna misao vodila sve njih:
– Idemo kući. Bit će razmjena!
Formirala su se dva reda: jedan za šišanje glave, a drugi za šišanje brade. Škare su bile tupe i trebalo je prilično napora za rezanje kose, koja je kod svih bila poduža i neuredna. Frizer Vlado vrijedno je nekoliko dana u „kupaonici“, od jutra do mraka šišao sve stanovnike „trice”.
U kutu sobe, pak, jedan je mladić električnim „šišačem“, šišao brade. Upravo ih je šišao, a ne brijao, ali i to je izgledalo podnošljivije jer brade su ih asocirale na nešto što nitko od njih nije želio biti. Čak su im neki stražari s podsmijehom govorili:
– Vidi, vidi, sad ste pravi četnici.
Psihoza iščekivanja razmjene bila je tih prvih dana svakodnevno prisutna, a bila je to i stalna tema svih razgovora.
Ali, pao je i prvi snijeg, a nitko iz sobe nije otišao u razmjenu. Krovovi susjednih zgrada, koje su logoraši jedino i vidjeli kroz prozore, osvanuli su jednoga jutra bijeli.
U toj psihozi iščekivanja razmjene Luka je nakon doručka oprao svoju civilnu košulju i stavio je na radijator da se suši, jer kad krenu u razmjenu da ne ide baš s tako prljavom košuljom. Samo što je stavio sušiti košulju i sjeo da se odmori i ugrije prozeble ruke, jer je voda bila vrlo hladna, otvorila su se vrata. Na njima je stajao vojni stražar koji je glasno izgovorio Lukino ime i dreknuo: – Izlazi!
1 komentar