Vratili su Lukinu grupu u sobu. Posjedali su, gdje je tko mogao. Oni koji nisu bili prozvani, interesirali su se gdje su upravo pridošli bili, a pridošli su pitali što se događalo za vrijeme njihova izbivanja. Odvijala se tiha konverzacija. U prostoriji je bilo prilično hladno. Mokra odjeća na upravo pridošlima još više je pojačavala hladnoću, a ničega nije bilo da se tijelo ugrije. Čak ni malo nade. Trenutci nekakvog opuštanja nisu dugo trajali, jer se jedna glava pojavila ispred stakla na ulaznim vratima. Razgovor u prostoriji odjednom je utihnuo. Nastao je muk, a svi su pogledi bili uprti prema staklenim vratima. U svima se mogao pročitati samo užas!
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište. Bradate spodobe naizmjenično su se smjenjivale na zastakljenim vratima znatiželjno promatrajući svaki lik „osuđenika na smrt“, pri čemu su stalno potezali rakiju iz boce, što je užasavalo one unutra, jer su znali da ovim poludjelim glavama rakija neće razbistriti mozak.
Pritvorenici su se užasnuto pogledavali. Promatrali su svoje dosadašnje stražare, „srpske teritorijalce“ i njihovu reakciju. Sve su to bili mlađi vojnici, a kako se pokazalo, i prilično krvoločni.
Na iznenađenje pritvorenika i na njihovim licima čitao se nekakav strah od tih „bradonja“.
„Bradonje“ su kroz staklo svakoga u sobi pojedinačno odmjeravali, potom su nešto međusobno komentirali, ali nisu ulazili. Sve je više bilo očigledno da nekoga čekaju.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Odjednom su se vrata s treskom otvorila. Ušao je teatralno i gotovo ih visinom i širinom ispunio ogromni četnik. Zakoračio je u prostoriju, a za njim još petorica „bradonja“. Bio je visok preko metar i devedeset. Nosio je hlače od „jugovojske“ zataknute u vojničke čizme i crnu kožnu jaknu preko koje su sjajili puščani meci nanizani u redenik, prekriženi preko prsa, na glavi visoka šiljasta „šubara“ s „kokardom“, na prsima nekakva odlikovanja. Licem su mu dominirale samo oči i nos, jer je ostalo bilo pokriveno masnim crnim„čekinjama“. Na ramenu mu se šepurila strojnica, a oko pojasa pištolj i ogroman nož.
– Ja sam četnički vojvoda Topola! – rekao je glasno i počeo se osvrtati po sobi da bi utvrdio kakav je dojam ostavio na zarobljene, za njega i sve njegove sunarodnjake, ustaše i samo ustaše.
U sobi se nitko nije pomaknuo, a čini se ni disao.
Topola je sa svojom svitom počeo kružiti prostorijom, dok se iza njih širio smrad prljavštine, ustajalog alkohola i nikotina. Išao je od jednoga do drugoga zarobljenika i svakoga ispitivao gdje je bio i što je radio za vrijeme borbi, zagledavao, odmjeravao. Dok su ispitivali jednog po jednog zatočenika, unosili su im se u lice, pa su ispitivani morali trpjeti njihov od rakije, nikotina i pokvarenih zuba ustajali, nepodnošljivo smrdljivi zadah iz usta. Nakon postavljenih raznih pitanja ispitivanima, završavalo bi se već uobičajenim primjedbama:
– Dobar si ti, dobar. Ustaša, bojovnik!
Došavši do Luke koji je odmah ustao, jer tako je morao postupiti svatko kome se predvodnik obratio, Topola onako s visoka, jer je bio viši od Luke 20 centimetara, upita:
– A gde si ti bio, gospodine, kojoj si ti posrojbi pripadao?
Četnici oko njega presavijali su se od smijeha kad je vođa naglas izgovorio riječ „posrojba“, imitirajući hrvatsko imenovanje vojne jedinice.
– „Posrojba“ . . .. ha, ha, ha, ha! – ponavljali su i odvratno se cerili.
– Radio sam u specijalnoj školi kao defektolog. – izletjelo je nekontrolirano iz prestrašenog Luke, jer spominjati „MUP“ pred ovima značilo je odmah potpisati vlastitu smrtnu presudu.
– A po čemu je ta škola bila „specijalna“? – sumnjičavo je upitao Topola.
– Pa, to je bila škola za djecu koja su bila mentalno retardirana. – odgovorio je Luka, pomno gledajući lica četnika da se uvjeri jesu li mu stvarno potpuno nepoznata, jer ova njegova nesvjesna laž bila je ravna samoubojstvu, ako ga netko od njih poznaje.
– Da to nisu „oni“…? – zapitao je i kažiprstom zavrtio po čelu, kao ono, da nisu baš načisto sami sa sobom.
– Da, to su djeca koja su ometena u normalnom razvoju i imaju raznih poteškoća u učenju i tako to… – pokušao je Luka pojednostaviti objašnjenje kako bi ih se što prije riješio, jer za sve vrijeme ovog ispitivanja povremeno bi mu jurnuo hladan potočić znoja niz kičmu i već je osjećao kako mu se košulja lijepi za leđa.
Topola je pogledao jednoga od četnika i uz smijeh prokomentirao:
– Da je znao za tebe, sigurno bi te uzeo za đaka.
Ostali četnici „valjali“ su se od smjeha, a Topola se uspravio u svoj svojoj visini zadovoljan reakcijom koju je izazvao.
Ne očekujući ovako njima zamršeno i stručno objašnjenje, pogledali su se upitno u nedoumici, jer su pred sobom imali nekog „specijalnog učitelja“, kakvoga još nisu sreli.
– Dobro, „učo“, proverit ćemo mi to, sve ćemo mi vas lepo proveriti, pa… – rekao je važno četnički predvodnik i uputio se sljedećem ispitaniku.
Luka je odahnuo. Došlo mu je da puhne od olakšanja, ali je zatomio trenutno zadovoljstvo i mirno sjeo znajući da je ovo samo dobivena mala bitka, ali ne i rat.
Kod mlađih zarobljenika četnici su bili bahati, grubi, puni sile i nadmoći nad njima nemoćnima, jer samo pred nemoćnima oni su bili „na svome“. Što je žrtva bila nemoćnija, to su oni bili hrabriji i brutalniji u iskazivanju svoje dominacije. Grohotom su se smijali vlastitim dosjetkama i iživljavali se na svakom koraku.
Još kada su ušli u prostoriju jedan od njih je zarobljenom mladiću, koji je sjedio tik do vrata, gurnuo pištoljski metak u usta i oštro mu zapovjedio da ga proguta. Mladić nije imao izbora već je „bečeći“ oči ispunio četnikovu zapovijed.
Među četnicima bio je i jedan dvadesetogodišnjak, najmlađi, ali i najopakiji. Stalno je nekome prijetio, unosio mu se u lice, zapitkivao o tome koliko je Srba pobio, te dobacivao kada je netko drugi ispitivao. Jedna od zarobljenih žena, Vera Dujić, prepoznavši ga, kroz plač je zazvala:
– Gaga! Pa ti me znaš. Odrastao si u mom dvorištu. Znaš da sam Srpkinja.
Četnik je stao. Polako se okrenuo prema njoj i gotovo prijeteći prosiktao:
– Da, Srpkinja si, ali si gora od dve Hrvatice!
Žena je zabila glavu među koljena i zaplakala, jer joj nije pomoglo ni to što je bila Srpkinja, a samo zato što je bila udana za Hrvata Slavka, što je taj četnik očigledno znao jer su stanovali kuća uz kuću.
– Gde ti je muž, ustaša? – upitao je, opako se upiljivši u nju zakrvavljenim očima.
– Ne znam, valjda je tu negdje u Veleprometu. – odgovorila je između jecaja, brišući suze i gledajući ga molećivo.
– Naći ćemo mi njega i takve kao što je on da im pokažemo kako mi to radimo s ustašama. – odgovorio je i okrenuo joj leđa.
Po tko zna koji put dokazivao se nepisani zakon o„bivšim prijateljima“ i susjedima.
Kada im je dosadilo, četnici su krenuli prema izlazu. Opet je onaj isti četnik gurnuo metak u usta onom istom mladiću i natjerao ga da i taj proguta.
Onaj najmlađi četnik, Gaga, okrenuo se prema ženama i rekao:
– Vas ćemo noćas izjebati.
Zatim je zastao, zaokružio pogledom po cijeloj grupi zarobljenika i na samom izlazu iz prostorije, doviknuo:
– Sve ćemo vas poklati!
Poruka je primljena s užasom koji se ocrtavao na svakom licu i u svakom pogledu. Valjalo se pripremiti.
No, nije bilo mnogo vremena za razmišljanje. Uslijedio je novi posjet.
Pridošle su skoro svi iz pritvora dobro znali, jer su u Vukovaru do rata bili djelatnici državnih službi bivše, a sada neke njihove Jugoslavije. Prvi je u sobu ušao Nenad Žigić, dugogodišnji inspektor vukovarske „milicije“, koji je po osamostaljenju Hrvatske otišao bez traga kao i svi njegovi sunarodnjaci, koji nisu htjeli prihvatiti samostalnu hrvatsku državu kao svoju domovinu. Sada se kočoperio u odori „jugovojske“ s oznakama čina majora. Među zarobljenicima već se pročulo da je on trenutni „komandant“ i da o svemu on odlučuje, pa je vjerojatno upravo on jedan od onih koji su odlučili tko će ostati za likvidaciju, u „pritvoru“. Prošetao je ukočeno i nadmeno prostorijom, strogo promatrajući zarobljenike, svakog posebice.
Za tim Nenadom, među prijateljima zvanim Nešo, ušlo je još jedno dobro poznato lice. Bio je to Vlado Bekić, koji je do rata bio općinski inspektor uprave prihoda. Vukovarskoj javnosti bio je poznatiji i kao dobar lokalni košarkaš, a po završetku igračke karijere i kao košarkaški trener „Vuteksovih“ košarkaša.
Ovaj drugi nije šetao po prostoriji. Stajao je na vratima u vojnoj odori, sa „šinjelom“ prebačenim preko pleća, na kojemu su svjetlucale oznake „kapetana jugovojske“, i kratko se obratio zarobljenicima:
– Za svakoga od vas ispitat će se tko je što učinio pa će se prema tome tako s vama i postupati. Svatko će dobiti po zasluzi.
Zatim su obojica napustili prostoriju, a zarobljenici su ostali i dalje „buljeći“ u vrata, čekajući sljedeće posjete i razmišljajući što znači dolazak posljednje dvojice, većini njima vrlo poznatih, a sada onih koji odlučuju o njihovim životima. Noć je odmicala. Glasovi i koraci koji su se čuli izvana, utihnuli su. Svuda uokolo vladala je neka zlokobna tišina. Umorni i izmrcvareni pritvorenici klonuli su u polovičan san.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/spasavanje-iz-veleprometa/
1 komentar