Čuvši okolne komentare, supruga je Luki, uplašena za njegov život, jer ipak je on visoki časnik hrvatske policije, počela predlagati da i on ide u taj dio bolnice, da bude među onima koji će prvi izaći na slobodni teritorij, a kako on nije odmah reagirao i prigovarati:
– Zašto i ti ne odeš dolje u sklonište? Pa valjda si i ti zaslužio da ideš među prvima s bolničkim osobljem. Uvijek si drugima pomagao, zašto sada ne tražiš da se i tebi pomogne. Za sebe nikada nisi znao nešto tražiti. Ali sada je život u pitanju. Pa, pogazi bar za tu cijenu taj svoj prokleti ponos i nekakve svoje principe.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Kako je govorila, sve je više tiho kroz zube „oštrila“ ton glasa vidjevši da Luka ne reagira. Luka ju je promatrao ispod oka i u prsima osjećao toplinu od ljubavi kojom ju je neizmjerno volio. Susprezao je osmijeh koji mu je navirao kada je vidio kako su joj se poslije dugo vremena ponovno zarumenjeli obrazi, pa makar i zbog toga što je s pravom ljuta na njega i što je u pravu sa svakom izgovorenom riječi. No, imao je on svoj ponos i ugled među svim ovim ljudima koji je godinama stjecao, a i svoje mišljenje o svrhovitosti takvoga pokušaja. Sve mu se to činilo pomalo naivnim, jer je bio posve siguran da je netko jako podcijenio sve ono zlo koje je taj isti „pregovarač“ do sada počinio, nikada ne poštivajući mnoge ranije dogovore. Zato je mirno rekao, pazeći da mu glas ima dovoljno nježnosti kako je ne bi povrijedio, posebice što je bila u neku ruku i u pravu:
– Vidiš li, mila, koliko ovdje ima ljudi? Jesi li vidjela kako su mi prilazili, pružali ruke i čestitali što sam ostao s njima, gotovo zahvaljivali za tu potporu koju su osjetili kada su me ugledali? Jesi li čula što sam im ja govorio, u što sam ih pokušao uvjeriti, u čemu razuvjeriti? Što misliš kako bi reagirali da se ja sada dignem i počnem spuštati dolje u sklonište, da vide kako nisam bolji od onih koji su postupili drugačije, a što su oni oštro osudili bez izuzetka, da mi je ipak vlastiti „tur“ važniji od časti, koju su mi oni iskazali vjerujući da me poznaju kao časna i poštena čovjeka. Ništa moj život nije vrijedniji od njihovih, ništa ja nisam zaslužniji ni važniji od njh, ništa ova država neće profitirati ako se ja spasim, a strada netko bolji, vrijedniji, za njezin boljitak potrebniji. Ostat ćemo sa svima njima pa kako bude njima, bit će i nama. Ako je došlo vrijeme da se gine svi moramo imati jednaku šansu. A samo će dragi Bog odlučiti. Prepustimo se u Njegove ruke, u Njegov zagrljaj.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Supruga je šutke klimnula glavom svjesna da je Luka dobro postupio i da je jedan trenutak u strahu za njegovu sudbinu bila malo sebična. Zato mu je sa zahvalnošću i nekom novom nadom stisnula ruku i stavila glavu na rame tiho izgovorivši, više kao nadu, nego kao stvamost:
– Zamisli da sutra budemo s našim Dadulom!?
– Da, bilo bi to predivno. – zdvojno je odgovorio Luka.
Promatrao je blijeda, mršava, kod muškaraca uglavnom neobrijana lica, zapušten izgled žena, bez šminke i frizura i još izraženiju pogurenost kod starijih osoba. Ipak, najviše kod svih uočavao je oči, koje su nekako dominirale na svakome liku. Kao da su se svima nesrazmjemo povećale, okrupnjale. Valjda je to kao po onoj poznatoj uzrečici: „u strahu su velike oči“. Užareno su se caklile, ali ne od ozarenosti, već od neizmjernoga smrtnoga straha. Svega je bilo u tim upitnim pogledima po kojima je bludio Luka i nemušto s njima razgovarao. Kako je vrijeme odmicalo, sve su više iz tih pogleda nestajali znaci prkosa i ponosa, a sve više su ustupali mjesto samo jednom osjećaju – neviđenome strahu.
Odjednom, u sveopćem žamoru, začuli su se povici koji su glasno pozivali da se svi utišaju. Nastao je tajac i napeto iščekivanje.
– Narode! – začuo se poznati glas gradonačelnika ovoga, sada već bivšega grada Marina Vidića-Biloga.
– Slušajte i ponašajte se onako kako ću vam sada reći! S vojskom je dogovorena evakuacija, i to tako da sada odmah idu ranjenici i bolničko osoblje, a potom žene, djeca i starci. Vi ostali idete sutra ujutro, pa vas molim da budete disciplinirani i strpljivi. Ravnateljica bolnice i ja sada idemo dogovoriti sve detalje oko evakuacije Borovo Commerca pa se vidimo kasnije. – prilično je samouvjereno to izdeklamirao i otišao.
Marin je bio iz istoga sela Lovasa kao Luka i njegova Marija. Bio je učenik osmog razreda kad je Luka počeo raditi u seoskoj školi kao mladi učitelj. Svirao je u đačkom tamburaškom orkestru i lijepo pjevao. Bio je vedre i vesele prirode, uvijek nasmijan, bučan u komunikaciji, iz obitelji praktičnih katolika, redovan na vjeronauku i na svakoj svetoj misi. Možda drugi ovdje natiskani nisu zapazili, ali Luki, koji ga je poznavao u dušu, nije promaklo da je Bili u jednom dahu izdeklamirao to što je rekao, da mu je glas, što za njega nikada nije bilo uobičajeno, usplahiren, malo drhtav. Očito mu je od strane agresora bilo naređeno da se tim riječima obrati nazočnima, ali osjetilo se da i sam Bili ne vjeruje da će se dogoditi baš tako ono što je upravo rekao.
Nastao je sveopći govornički dar kod nazočnih i primjetna živost s porastom nade da će već sutra svi biti „u Hrvatskoj“, kako im se to stalno govorilo od kada se počelo pričati o evakuaciji. Luki je prišao Rutko, mladić negdje godina kao njegov sin Dario, susjed iz nebodera pokraj onoga u kojem je Luka stanovao na desetom katu i u hodu mu priopćio:
– U petak navečer vam je stan pogođen granatom i potpuno je izgorio. Bio je to direktan pogodak. Izgorjeli su još stanovi Nadaša na devetom i Žuhadara na osmom katu. Uh, kako li je samo gorilo!?
Luka se pokušao nasmiješiti, ali je samo promrmljao:
– Neka, neka je. – a na upitan susjedov pogled odgovorio je:
– Bar „njima“ nije ništa ostalo, neće razvlačiti moju muku.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/nikada_ti_se_vise_necu_vratiti/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/dolazak-u-bolnicu/
1 komentar