Našavši se ponovno u podrumskoj „ledari“, opet je bio potpuno sam. Sklupčan u vlažnom kutu na betonu utonuo je u crne misli o sretnom završetku ove njegove „Odiseje“. Opet mu je neizdrživa hladnoća obuzimala tijelo. Svaki pokret izazivao je bolove po cijelom tijelu. Sklopio je oči. Pokušavao je u misli dozvati likove supruge i sina. Stalno je mislio na njih, na njihov Vukovar, na dane dok su još bili zajedno. Slike sjećanja oživljavale su subotu, 12. listopada 1991. godine, dan koji nikada neće zaboraviti i o kojem se i danas sjećao svake pojedinosti, a sjećat će se i cijelog života, koliko god on trajao.
Još nije ni svanulo, a grmljavina granata sve je digla na noge. Svijet ima četiri strane, a neprijatelj je tukao s pet strana. Iz Bačke, preko Dunava, raketni bacači zasipali su cijeli grad ne birajući ciljeve. Čitava je zgrada podrhtavala. Svi stanovnici policijske zgrade još sneni skupili su se u hodnik. Šutjeli su, blijedih lica, iščekujući po tko zna koji put hoće li ih pogoditi. Pogledi su bili puni straha. Svaki je bio zaokupljen svojim mislima. Lukine misli bile su na Mitnici, na Crnom putu, na prvoj crti bojišnice prema Vučedolu. Preko sredstava veze, koja je još funkcionirala zahvaljujući hrabrim djelatnicima vukovarske Pošte, koji su se pod kišom granata penjali na krov policijske zgrade, kako bi popravili relej, motorola je glasno zatreštala i u trenu digla na noge usnule spavače.
Još nije svanulo u subotu, 12. listopada kad je počela pištati motorola. Dežurni je stisnuo gumb i prostorijom se zaorio uspaničeni glas.
– „Grič 11“, ovdje „Grič 11“, imamo mrtvih i ranjenih, šaljite vozilo. Započeo je pješački napad četnika, potpomognut tenkovima i transporterima.
Odjedanput je u policijskom Stožeru nastala strka. S terena su javljali da imaju poginulih i ranjenih. Putem „motorole“ tražili su vozila. Nekoga je trebalo hitno prevesti u bolnicu, ali kako kad granate padaju kao kiša po cijelome gradu i po cijeloj bojišnici. Reagira se munjevito. Izdaju se zapovijedi. Iako je sve izgledalo kao opća ludnica, svi u potpunosti besprijekorno funkcioniraju. Dorasli su svakoj situaciji, pa rješavaju i one nemoguće. Svi su užurbani, svatko zna svoju dužnost. Zabavljen trenutnim aktivnostima Luka nije primijetio da je odjedanput ostao sam, da ga kolege naprosto zaobilaze. Kad prolaze pokraj njega kao da ubrzavaju korake u želji da što prije prođu, da ih nešto ne bi upitao.
– Nešto se događa i to nešto što ima veze sa mnom. Nešto što nikome nije ugodno priopćiti mi. – shvatio je u trenutku usplahireno, a srce mu je počelo ubrzavati otkucaje i penjati se prema grlu.
Sjeo je jer ga noge više nisu držale. Dok je vadio i pripaljivao cigaretu, ruke su mu primjetno podrhtavale.
– Sin! Mitnica! Gore je pakao, to je njegov punkt. Bože, ne daj da bude istina. – borio se s crnim mislima, ali cijelim bićem osjećao je da se nešto loše dogodilo.
Sjedio je sam i prikupljao snagu za ono što će očigledno uskoro doći. Nije se usudio nikoga ništa pitati. Bojao se onoga što će mu reći. Čekao je kao da je to bolje saznati što kasnije. Osjećao je kako ga s vremena na vrijeme netko kriomice pogledava, ali svi pogledi sklanjali su se kada bi on pogledao oko sebe.
Konačno je ugledao načelnika Stipu Poleta kako mu prilazi. Bio je ozbiljan, s vidljivim bljedilom na licu. Nije ni njemu bilo lako, jer su mu supruga i oba sina bili tu. Stipo je išao s Lukom i njegovom Marijom u osnovnu školu u Lovasu. Dolazio je u školu svaki dan prolazeći pješice četiri kilometra. S Marijom je išao u isti razred jer su oboje bili stariji godinu od Luke. Kucnuo je Luku prisno prstom po ramenu i sabrano, kakav je i inače bio svih ovih teških dana, rekao:
– Mali ti je u bolnici. Živ je. Noga je u pitanju, ali nadajmo se da će biti sve u redu. Idi tamo.
Ovo posljednje Luka je čuo negdje iza sebe, jer je već preskakao po nekoliko stuba grabeći ka izlazu iz zgrade. Izletio je na ulicu. Gruvalo je na sve strane, odjekivale su detonacije, ali nije niti zastao. Imao je samo jedan cilj, što prije stići u bolnicu, koja je u susjedstvu policijske zgrade. Ipak, trebalo je pretrčati nekoliko stotina metara brisanog prostora, a oko policijske zgrade i bolnice najviše se granatiralo.
Kada je bio kod ograde bolnice, čuo je poznati fijuk i bacio se koliko je dug. Grunulo je negdje, ne tako daleko. Samo je trenutak mirno ležao, čvrsto pripijen o tlo, a onda je ponovno jurnuo. Još stotinjak metara dijelilo ga je od ulaza u bolnicu koji je služio za hitne slučajeve i koji je jedini bio u funkciji ulaza u već teško oštećenu zgradu, na koji su dnevno „jurišali“ na desetine automobila što su sa svih strana dovozili ranjenike, a vrlo često i mrtve koji nisu izdržali do dolaska u bolnicu.
– Samo da je živ. Ma, i bez noge se može živjeti. – tješio se Luka dok je trčao bez daha ne osvrćući se na granate koje su okolo padale.
Utrčao je u bolnicu uspuhan i znojan. Stao je i pogledao unaokolo.
– Dario je u hodniku gdje se vrše rendgenska snimanja. – rekao mu je Goran Baketa, pričuvni policajac čiji je stariji brat Ilija radio s Lukom u policiji, a mlađi brat Predrag poginuo je kad je pao Tovarnik. Goran je bio raspoređen na osiguranju bolnice.
Hodnik ispred rendgenskog odjela bio je pust, samo su stajali prazni bolnički ležajevi s kotačima, spremni da prihvate nove ranjenike. Na jednom od njih Luka je ugledao svoga jedinca kako leži prekriven do pojasa bijelom plahtom. Od pojasa je bio gol. Nije vidio oca, jer mu je dolazio iza leđa. Luka mu je prilazio, a noge su mu klecale. Uza sav napor da pred sinom ne ispadne mekušac, nije mogao zaustaviti suze. Kada je došao na korak do kolica, ranjenik je pokrenuo glavu iskrećući pogled prema zvuku koraka i umorno mu se osmjehnuo. Znao je da je samo pitanje trenutka kada će čuti poznate korake, jer nikakve granate ne mogu spriječiti njegova oca da bude uz njega sada kada mu je najteže.
Luka je prišao i stavio svoje čelo na sinovo, koje je bilo orošeno hladnim znojem. Šutjeli su trenutak obojica, opirući se navali osjećaja koji su ih gušili.
– „Mačak“, kako je? – upitao je tiho Luka ulažući napor da mu se ne otme jecaj.
– Noga, tata. Vanjski lom obje potkoljenične kosti. Lijeva… – odgovorio je sin umorno.
– Boli li? – pitao ga je otac ne usuđujući se podignuti plahtu od straha što će vidjeti ispod nje.
– Boli, ali još me više boli što je Ajkula poginuo… – odgovorio je umorno, a glas mu je prvi put zadrhtao i suza mu je skliznula niz neobrijane obraze, upale od omršavjelosti i blijede od iscrpljenosti i boli.
Zoran Bošković, zvani Ajkula, bio je prekrasan mladi policajac kojega su tako zvali zbog njegove neustrašivosti, koji se s Lukinim sinom od prvog susreta sprijateljio i zbližio baš tu na položaju, jer se ranije nisu poznavali. Samo nekoliko dana ranije zvao ga je da zajedno s njim ide u Zagreb gdje mu je žena rodila treće dijete, kćer, koju još nije uspio ni vidjeti, a i inače tih dana bio je lud od želje da ih sve vidi. Stalno je navaljivao na Darija da se probiju iz okruženja, pa kada vidi svoje i tek rođenu kćer, vratit će se natrag na položaj. Kao da je nešto predosjećao. Ostala je samo nikad neispunjena želja oca da vidi svoje tek rođeno dijete.
– Kako je bilo gore? – pitao je Luka kako bi sinu skrenuo ove teške misli u kojima se mučio primišlju da je Zoran mogao biti živ da su onda pokušali izaći.
– Gadno. Navalili su sa svih strana. Nismo uzmaknuli. Tukli smo se svim oružjem koje smo još imali. Tenk nam je došao ispred kuće iz koje smo djelovali. Još sam samo uspio vidjeti kako je zanjihao cijev prije nego što je grunulo. Uletjela je kroz prozor. Sve se obrušilo. Ajkula i ja stajali smo jedan kraj drugog. Zatrpalo nas je obojicu. Izvukli su nas naši, stavili u auto i pod kišom granata uspjeli su nas dovesti u bolnicu. Dok su nas vozili, ja sam svoju nogu držao u krilu, a Zoranu je njegov rođeni brat Ivica držao jezik da se ne uguši. A onda, kao da skuplja posljednju snagu za preveliki napor koji slijedi, prošaptao je:
– On je do bolnice…umro… – cijelo tijelo zadrhtalo mu je u gušenju glasnog jecaja izgovarajući tu bolnu činjenicu o prijatelju i suborcu Ajkuli..
Više ga je boljela pogibija prijatelja i suborca s kojim je bio rame uz rame sve vrijeme žestokih borbi, nego slomljena noga i hematomi po cijelom tijelu.
Došli su ljudi u bijelom i ne obazirući se na ganutog oca zgrabili ležaj i žurno odvezli unesrećenoga. Oni nisu imali vremena za suze, a i da su imali ne bi mogli toliko suza isplakati koliko su nesreća i smrti svaki dan vidjeli. Njima je bio važan samo jedan cilj, što prije pružiti pomoć ranjenome i pokušati mu spasiti život, nogu i ruku.
Dugo je Luka šetao hodnikom i čekao. Napokon su ga dovezli ispred gipsane. Pred ulazom u gipsanu, tu na klupi sjedio je Ajkulin brat Ivica, koji je zajedno s njima bio na istom položaju. Kada su ugledali jedan drugoga, obojica su tiho zaplakali. Vidjevši toliko tuge oko sebe i suze vlastitog sina, te plač svog policajca-tečajca koji je upravo izgubio brata, ni Luka nije mogao zaustaviti emocije koje su naprosto gušile i njega i cijelu atmosferu oko njih. Tu je bio i Krešo Kasalo, koji je dovezao Lukina Darija iz Zagreba i zajedno s njim cijelo vrijeme bio na položaju.
Dok su stajali i čekali na red za liječničku obradu ranjenoga, utrčao je i Draško Čović, s čijim su roditeljima, Helom i Andrijom, Luka i Marija bili dugogodišnji prijatelji, a koji je samo prije nekoliko dana ostao bez starijeg brata Domagoja. Čuo je da mu je prijatelj ranjen pa je dojurio. Kada je ugledao Luku, ranjenika, Krešu i uplakanog Ivicu, zastao je zbunjen težinom atmosfere. Izlaz olakšanja našao je zagrlivši Krešu kojemu je kroz plač tužno i bijesno rekao:
– Vidiš li što nam rade, majku im jebem četničku.
– Vratit ćemo im to, kad tad! – kroz suze je govorio Krešo.
Sve ovo potvrđivalo je da su ovi mladi dečki bili vrlo bliski. Voljeli su jedan drugoga, jer sve je to bila ista generacija. Od vrtića su rasli zajedno i dorasli do rata, do obrane svoga rodnog grada.
Naišao je i doktor Juraj Njavro. Luka i on poznavali su se godinama i bili su dobri znanci. Kao kirurg jednom je operirao Luku i u dva navrata njegovu suprugu. Sinovi su im bili vršnjaci, čak imaju isto ime. Zajedno su išli i u vrtić koji se tada zvao „Radost“, ali nažalost zajedno i s onima koji su između ostalih poslali granatu na Lukina sina, jer na Jurinog nisu mogli, budući da je na vrijeme otišao na sigurno, u Zagreb i tamo ostao.
– Jura, što će biti s malim? – upitao je Luka zabrinuto, ali i tiho da sin ne čuje.
Doktor Jura prišao je kolicima i ispod plahte uhvatio rukom prste slomljene noge. Sve je utihnulo kao da su svi željeli ne poremetiti liječnikovu koncentraciju dok je i on šutio i imao izraz lica kao da nešto osluškuje. Za Luku je to bila vječnost dok mu je srce kao pomahnitalo lupalo u prsima, a strah mu obuzeo sva čula. Sve se pokrenulo nabolje kada se Jura ranjenome ohrabrujuće nasmiješio, a Luki samouvjereno rekao:
– Bit će sve u redu. Sad će biti zbrinut i čim ozdravi može ponovno na svoje mjesto, na položaj. Kada završi rat, još će on igrati nogomet. A, tek kad se oženi …!
Jura ne bi bio Jura kada se i u najtežoj situaciji ne bi našalio. A samo je on znao koliko ga je to stajalo svih ovih ratnih dana gledajući dnevno i na desetine teško ranjenih, liječeći ih nesebično, nalazeći uvijek dovoljno unutarnje snage da se našali i ulije nadu svima unesrećenima. Svuda je stizao, svakog je obišao, svakom nešto primjereno, šaljivo i ohrabrujuće rekao. Dok ga je gledao uvijek smirenog, ali i omršavjelog i naglo posijedjelog, kako vedrim izrazom lica skriva umorne oči, Luka je razmišljao:
– Spava li uopće taj dobri čovjek? Kad god sam ovdje, u koje god doba dana ili noći, on je na nogama. Jedna mu ruka u džepu bijelo gmantila, a druga se u hodu gotovo nehajno klati u ritmu njegovih smirenih polaganih koraka. Još ga nisam vidio da žuri, trči i paničari, ali svugdje ga je bilo. Kad je on u blizini, ni granata se oni oko njega nisu bojali. Dobri stari Jura, uvijek je bio tamo gdje je trebalo.Odvezli su kolica u dvoranu, a za Luku kao da je vrijeme stalo. Šetao je po hodniku i pušio cigaretu za cigaretom. Svuda uokolo bilo je puno ljudi. Neki su sjedili, neki nekuda nekamo žurili, neki su tiho razgovarali. Nastavak…
1 komentar