Dolazak u logor Liješće

Dignem glavu kako bih vidio kuda prolazimo, ali istog trenutka čujem upozorenje: „Glavu dolje! Ako još jednom pogledaš u stranu, pucam bez upozorenja.“ Brzo spuštam glavu i dalje gledam u prašnjavi pod kamiona. Pognuvši se, u sjedećem položaju laktove naslanjam na koljena i kroz majicu stiskam križ krunice koji mi visi s vrata. Molim se Bogu da se dogodi neko čudo i da nas puste. Siguran sam da on to može napraviti ako želi, ali sam svjestan i činjenice da se čuda ne događaju kada mi to želimo. U onih nekoliko trenutaka kada sam digao glavu, vidio sam da se vozimo preko njiva, putem koji je vojska privremeno napravila.

Napuštanje podruma

U podrum se počeo stidljivo probijati trak svjetlosti. Svitalo je. Budni su budili zaspale. Spremali su prtljagu koju su kanili ponijeti. Sva je njihova preostala imovina stala u zavežljaj, vrećicu, putnu torbu. Uzeli su što je tko još imao i krenuli u neizvjesnost. Možda je i njihovim patnjama došao kraj? Luka i supruga nisu imali ni zavežljaj, samo su se kao i uvijek kad su negdje kretali primili za ruke i krenuli za ostalima.