Spašavanje iz Veleprometa

U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.

Četnici – “bradonje”

Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište.

Neizvjesnost u ciglani

Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično.

Smrtonosni ključ u bravi

Okrenuo se ključ u bravi, bučno i grubo kao i sve ostalo. Vrata su se otvorila, a u vidokrugu dovratka stajalo je više vojnika s oružjem. Opet su to bili neki nepoznati mlađi ljudi, ali ovaj put u pridošloj je grupi bio Luki poznati Miloš Bulić, zvani Bulidža, mesar u vukovarskoj bolnici. Pregledao je pomno koga tu sve ima i stao ispred grupe nevoljnika, nadmeno, „pun sebe“ i izvadio iz džepa u ovom stočarskom kraju prepoznatljiv predmet. Držao je u ruci plinski pištolj kojim se usmrćivala stoka pred klanje.

Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?

Muka stidljivog Mire

Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.

Soba smrti

Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.