Završna riječ: Marko Ljuboja-Mare

Danas mi u ovoj sudnici govore da sam zločinac, zlotvor ili kako me već sve nazivaju, a ti isti  ne znaju da sam osim Vilima spasio još ratnih nesrećnika i pomagao im. Na moju sramotu je ovo što moram sad kazivati, jer ovo što ću sad reći podrazumeva se u vojevanju svakog srpskog vojnika. Samo dve ili tri kuće gde se Vilimu dogodilo zlo dao sam 2000 dinara starom bračnom paru pokušavajući da se na taj način izvinem i iskupim u ime srpske vojske jer im je prethodno neki nečovek skinuo burme sa ruku, a taj događaj sam prijavio i vojnoj policiji.

Prvi Lukin “islednik”

Pisao je izjavu pazeći na svaku riječ, na svaki izraz. Znao je da ni oni baš nisu naivni i neuki i da će se uhvatiti za svaku riječ koja daje naslutiti da o nečemu znaš više od onoga što si napisao. I sada je ostao pri svome stavu da govori samo istinu i da ništa ne laže. Ali, samo svoju, a ne njihovu istinu. U tom prvom pisanju nastojao je biti što opširniji u opisivanju nevažnih i općepoznatih događaja kao što su neke eksplozije pred rat, početak agresije na Vukovar i slično. Svaku priliku koristio je da im stavi pod nos istinu o njihovim sunarodnjacima koji su bili u gradu do pada Vukovara, pa čak i osuđivali postupke napadača.