Iz knjige: “Vukovarski deveti krug”, autora Miljenka Miljkovića
Svi su učinili kako im je naređeno. Bilo je to do tada najstrašnije poniženje za ove sada već previše izmučene i izmaltretirane ljude, koji nikome nisu učinili ništa nažao, pa čak ni poželjeli tako nešto.
– Oblačite se. Brzo! – dreknuo je stražar, a Luka je shvatio da su gledali nisu li nešto sakrili u anus i sjetio se da je to redovita procedura u zatvoru, samo što ovi zatvorenici nisu imali takvih iskustava, pa su se na trenutak „usrali“ od straha.
Posljednju zapovijed stražari nisu morali dva puta reći, jer su se golaći gotovo smrzli stojeći takvi skoro sat vremena. Kada su se svi obukli, stražari su strpali osobne stvari, uglavnom dokumente i nešto novca u papirnate vrećice, napisali na svakoj ime i naredili pokret. Uskoro su se našli pred desetak stepenica koje su završavale masivnim staklenim vratima iznad kojih je visjelo zvono, koje je vjerojatno tu od vremena kada na tim ulaznim vratima nije bilo električnog zvonca, kao što je sada.
Stražar je pozvonio na električno zvonce, jer su vrata bila zaključana. Ušli su. S desne strane, odmah pokraj vrata, bila je drvena portirnica ostakljena sa svih strana. U portirnici je bio stražar u plavoj uniformi što je naznačivalo da tu još nema vojnih stražara. Tu je bila i mini telefonska centrala s nekoliko telefona. Lijevo i desno od ulaza pružao se hodnik duljine dvadesetak metara, popločen sivim uglačanim betonom koji je bio prošaran mnogobrojnim sitnim crnim i smeđim kamenčićima. Tisuće i tisuće cipela koje su tuda prošle uglačale su ga tako da se u njemu moglo ogledati.
Zidovi su visoki i bijeli i na njima su s dvorišne strane veliki prozori ,a prema unutrašnjosti više bijelih vrata koja zatvaraju više prostorija. Kroz prozore se vidio njegovan travnjak s betonskim stazama duž kojega su grmovi ruža pripremljenih za zimovanje, a svuda je puno raznog ogoljelog, ali i zimzelenog drveća. Kada bi se donosio zaključak po izgledu i uređenosti dvorišta, te po čistoći hodnika i bijelih zidova, bilo bi prije da su došli u neko oporavilište, a ne u zatvor.
Ravno, nasuprot ulaznim vratima dvadesetak stepenica vodilo je u podrumske prostorije, a malo udesno od njih, tako da ih je razdvajao polukružni debeo zid, vodile su stepenice nekuda gore, na kat, dok su se u hodnicima na lijevo i desno vidjela bijela vrata više prostorija.
Stražari su podijelili svakome došljaku po jedan obrazac i uložak kemijske olovke, te im rekli da popune prazne rubrike na obrascu. Zarobljenici su se poredali duž prozora kako bi na izbočenoj dasci mogli pisati. Na dobivenom obrascu pisalo je: prezime i ime, spol, narodnost, ime oca, datum rođenja, „mesto“, „opština“, republika i prazna crta za upisivanje tih podataka.
Zarobljenici su popunjavali redom podatke, kao i bezbroj puta u životu. Luka je popunjavao uobičajene podatke, a onda mu je ruka zastala. Došao je do nimalo prijatnog pitanja, jer se tražilo da upiše pripadnost vojnoj formaciji, a u zagradi je navedeno MUP/ZNG – aktivni ili rezervni sastav. Dobro, kod njega se to i ne može sakriti, pa upisuje: MUP- aktivni sastav. Nakon toga došlo je još teže iskušenje: čin/zvanje. Zastao, u panici, Luka nije znao što da radi. Kako bi sada volio da nema nikakvo zvanje. Na trenutak je razmišljao:
– Prešutjeti taj podatak bar sada pri dolasku, a poslije kad saznaju što bude? Ipak, to bi bilo suviše naivno. Pa oni ionako sve znaju, a ako i ne znaju uskoro će saznati. A onda za otkrivenu laž, zna se, slijede dobre batine. Eh, da su samo batine!
Svejedno, situacija je za Luku bila prilično nepovoljna. U ovoj maloj grupi s njim bili su ljudi ili iz pričuvnog sastava Zbora narodne garde, samo je Đorđe bio aktivni vojnik, ili civili. Luka je jedini iz aktivne vojne postrojbe i to još MUP-a koji je za njih toliko zloglasan, da kad čuju to ime, bukvalno podivljaju.
– A, Mupovac!? – razrogačenih očiju kao da će ga taj tren rastrgnuti, stalno ga je pratilo pitanje kada bi saznali tko je.
Što je, tu je, Luka je upisao – viši inspektor.
– Samo da ne pročitaju odmah ovdje. – ponadao se.
Ispunjavao je dalje zatežući vrijeme. Nadao se da će možda netko od stražara otići, možda ih uskoro bude manje, pa će ih manje odmah saznati njegove podatke. Znao je da nije dobro da odmah, iz prve ruke,toliko njih sazna taj njegov vrlo nepovoljni i u ovakvim okolnostima opasni rejting. A onda opet strah, dilema, odluka. Pitanje na obrascu bilo je: koga imaju od članova obitelji i je li netko iz obitelji bio pripadnik neke formacije ili na drugi način sudjelovao „u pobuni protiv SFRJ i njenih oružanih snaga”.
– Što mi je sa suprugom? Znaju li za njene aktivnosti? A sin? Bio je u Zboru narodne garde, na prvoj crti Mitnice. A ovdje, samo spomenuti Mitnicu, odmah ih uhvati neopisiv bijes, jer cijela je Srbija znala što je „Mitnica“ učinila u obrani Vukovara. Ne, ne smijem. Neću napisati. Ako kasnije i saznaju, naći ću neko opravdanje! – panično je razmišljao i donosio odluku Luka.
Dok se o svemu podsjećao, bio je u šoku od straha, bojao se. Prvi put u životu bio je u zatvoru, pa je već počeo smišljati obranu. Upisao je da nije nitko osim njega sudjelovao u „toj pobuni“, kako su je oni nazivali. Sačekao je da ostali počnu predavati papire, pa da u toj gužvi nekako„prođe“ da ne vide odmah njegove podatke, jer bojao se njihove prve reakcije. I oni su jedna vrsta policajaca, i dobro znaju što je koji rang u policiji, a i posebno su nabrušeni prema „bivšim kolegama“, kako oni to sami kažu kada sretnu nekoga iz policije.
Neki od zarobljenika počeli su predavati papire, a kad se i Luka spremao učiniti isto, netko ga je dodirnuo rukom i prije nego što se okrenuo, čuo je Milin glas:
– Čuj stari, nemam naočale pa ništa ne vidim, pomozi mi ispuniti.
I kako da ga sad odbije!?
Dok su njih dvojica završila s ispunjavanjem Milinih podataka, svi su već predali svoje papire, samo se čekalo na njih. Napokon i oni su to učinili i predali papire. Stražar koji je držao sve papire počeo je čitati zadnji predani papir. Uskoro, po izrazu njegova lica, po nekakvom zadovoljnom smiješku, po pogledavanju prema zarobljenicima, Luka je znao da čita nešto što je za njega vrlo zanimljivo, a za nekoga od njih vrlo nepovoljno.
– Ej, bre, dođite da vidite koga mi ovde imamo. – onaj koji je držao papire pozvao je ostale stražare.
Luka je protrnuo. Sve je bilo jasno, bar za njega.
Stražari su se skupili oko onoga koji je držao papir i pozvao ih. Čitao im je Lukine završene škole, pripadnost, zvanje.
– Bivši kolega. ‘Opa, viši inspektor. Pa mi ni ne znamo kakvoga gosta imamo. Ovakvu ptičicu još nismo do sada ulovili. Koji je taj? – pročitali su Lukino ime.
– Ja sam. – odgovorio je Luka pun straha i neizvjesnosti.
– A, ti si to. E, pa ti ne možeš reći da nisi znao šta se događa. Ti si, kako vidimo, vrlo učena glava, pa još viši inspektor policije. Pa, jel’ ti, bre, znaš šta to znači? Takvu zverku do sada ovde još nismo ugostili. Za takve imamo posebne apartmane! – govorio je goropadni stražar dok se Luki hladan znoj slijevao niz leđa. Jedan je drugi uzeo teške ključeve, kakve su do tada zarobljenici, sada očigledno zatočenici, vidjeli samo u nekim filmovima i krenuo uz stepenice, na kat.
– Polazi za mnom! – naredio je.
Krenuli su u koloni po jedan, praćeni još jednim stražarom.
– Ruke na leđa, glavu dole! – dreknuo je stražar koji je išao na kraju kolone.
Zatočenici nisu mogli vidjeti kuda idu, pred očima im je bio samo šareni uglačani beton i vlastite cipele bez vezica. Popeli su se stepenicama do prvog kata koji se račvao lijevo i desno u dva hodnika, istovjetna onima u prizemlju.
– Stani! – uslijedila je zapovijed.
Podigli su glave i pustili ruke s leđa.
– Ruke na leđa, glavu dole, ustaška bando! Uza zid! – sirovo i grubo dreknuo je stražar, a novi stanovnici mitrovačke tamnice samo su nijemo poslušali i počeli shvaćati gdje se nalaze.
Dugački crni metalni ključ na velikoj metalnoj alci bučno se okrenuo u ogromnoj crnoj četvrtastoj bravi na bijelim drvenim vratima. Na sredini vrata bila je metalna špijunka s poklopcem, kroz koju se moglo vidjeti u prostoriju kada se skloni poklopac, a što je stražarima za tu svrhu i služilo.
Prije nego što je otvorio masivna vrata prostorije iznad kojih je bio uočljiv broj „3“, stražar je prozvao Zvonka, Ferenca, Milu i Luku. Ostale su odveli u drugu prostoriju. Nastavlja se…
2 komentara