Počinju muke Ovčare

Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene.

Spašavanje iz Veleprometa

U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.

Konačno izbavitelj

Stojim na sredini prostorije i gledam u vrata kada začujem užurbane korake šljunkovitom stazom kako se približavaju. U službenim posjetama uvijek dolaze dvojica. Jedan otključava, a drugi drži spremno oružje. Kada dolazi jedan čovjek, uglavnom je to netko znatiželjan ili revoltiran. Odmičem se do suprotnog zida kao da znam da ovaj dolazak ima veze sa mnom i tu stojim. Odjednom se na gornjem dijelu vrata ukazuje bradato lice nekog čovjeka. Prvo što primjećujem upravo je dvotjedna brada na umornom licu. Ima otprilike četrdeset godina. Na glavi ima maskirnu beretku s kokardom.

Jesmo li živi?

Ja se i dalje molim u sebi. A kako sam ostao ležati,njih se sedam, osam okuplja oko mene i počinju me udarati palicama. Ne znam nisam gdje sve ne osjećam udarce: po glavi, ušima, vratu, po prstima i zglobovimaruku koje sam držao prekrižene iza glave. Udaraju me po leđima i bubrezima,posebno su bolni udarci po stražnjici i po butinama, a istovremeno pljušte polistovima i tabanima. Oni su se poredali tako da sve udarce dobivamistovremeno, a dok me tuku, vojni policajac skida crnogorski „fes“ i gura mi gapod nos da poljubim četiri „S“ vičući:– Ljubi ovo, majku ti jebem ustašku!! Ljubi, ljubi…!!

Četnici – “bradonje”

Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište.

Ostajem sam

Brat i ja ga gledamo ništa ne shvaćajući, a on opet gleda trenutak u jednoga, trenutak u drugoga. Lice mu je izbezumljeno. Na trenutak mi se čini da je sišao s uma. Nakon toga nam tiho priča što se dogodilo. Dobio je zadatak obići sve naše linije. Ucrtati rovove koji se nalaze na granici razgraničenja i provjeriti vrste oružja koje naša strana posjeduje. Ako im sve te informacije donese natrag, pustit će nas. Nas dvojica koji ostajemo, bit ćemo garancija da će se vratiti. Otac nije imao izbora. Morao je pristati jer su rekli da će nas u protivnom svu trojicu ubiti. Drugim riječima tražili su od njega da bude njihov špijun u zamjenu za naše živote. Imao je tri dana da ode i da se vrati. Naš automobil su već dovezli u Liješće kako bi njime krenuo. S obzirom na to da otac nije bio u stanju voziti automobil zbog nepokretne ruke, predložio je da puste i jednog od nas dvojice kako bi imao tko voziti.

Neizvjesnost u ciglani

Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično.