Zagrljaj neprijatelja u sudnici

Došao je trenutak našeg pozdravljanja i mog ponovnog susreta s njim, sa strogim vojnikom koji je sve učinio kako bi mi spasio život. Sudac je rekao kako vidi obostranu želju za pozdravom, pa nam dopušta krenuti jedan prema drugome. Kinez je krenuo prema meni, a ja sam sa svog mjesta svjedočenja krenuo prema njemu. Prišli smo jedan drugome i pozdravili se zagrljajem kao najiskreniji prijatelji, poljubili se i ja sam mu pred svima, s velikim poštovanjem zahvalio na svemu što je učinio za mene. Rekao sam mu i da mi je žao što je u pritvoru jer znam da on sigurno nema veze sa zločinom na Ovčari. Dok smo se tako gledali i razmjenjivali riječi, vidio sam da su mu suzne oči, što pokazuje da je emotivan i iskren čovjek. Zaista sam osjećao kako mu je bilo iskreno drago što me vidio i što sam živ.

Rastanak s ranjenim sinom

Uskoro su došli nosači s nosilima na koja su ga polegli i krenuli s njim prema izlazu. Jedva su se otac i majka oprostili od svoga jedinca. Sve se radilo brzo, po protokolu, organizirano i ozbiljno. Nije bilo vremena za nježnosti. S više kreveta već su skidali na nosila one koji su u ruci držali cedulje. Sve su ih žurno, onako u pidžamama, nosili u kamione i slagali ih kao cjepanice po podu kamiona na kojem nije bilo nikakve podloge. Bilo je zamišljeno da će ih se kratko prevesti do naselja Lužac i tu predati kolima hitne pomoći za daljnji transport.