Pognute glave i s rukama na leđima, jer nisu ga na to više morali podsjećati, krenuo je Luka hodnikom, pa niza stepenice u prizemlje zgrade. Stražar je išao na korak iza njega s palicom u ruci spreman da svakog trenutka djeluje. Stupivši u prizemni hodnik, našao se pred portirnicom u kojoj je uvijek sjedio bar jedan stražar. Skrenuli su ga na desnu stranu hodnika. U tom dijelu nalazilo se više ureda u kojima su obavljana ispitivanja. Hodnik nadesno, kojim je išao Luka ispred stražara, imao je s lijeve strane prozore koji su gledali na dvorište, a s desne strane zastakljena vrata na jednoj kancelariji. Bio je dug oko dvadeset metara.
Luka je došao do kraja hodnika iz kojega se nadesno ulazilo u jedan manji hodnik. Ušao je i našao se u hodniku duljine pedesetak metara, širine metar i pol do dva. S desne strane toga hodnika bio je goli zid, a s lijeve četiri do pet uredskih prostorija, dok je u dnu bio ulaz u čajnu kuhinju, gdje se kuhala kava za „oficire vojne bezbednosti“, koji su ispitivali zarobljenike uz „stručnu“ pomoć policijskih palica u rukama stražara, ali koje su počesto i sami uzimali u ruke.
Nesebično su koristili i pomoć vojničkih čizama i šaka mladih i snažnih vojnih stražara koji su jedino tako ovdje i trošili viškove energije, a imali su je nepresušno jer su je akumulirali neopisivom mržnjom prema svemu što je hrvatsko.
– Stani tu! – naredio je stražar i pokazao prema zidu.
Luka se okrenuo k zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stajao je tako više od pola sata ne pomaknuvši niti jedan dio tijela. Bilo je naporno, ali moralo se. Napokon se s njegove desne strane pojavio stražar i rekao:
– Ulazi!
Ušao je u sobu. Ured je bio kao i mnogi drugi koje je do tada vidio. Nasuprot vratima bio je prozor kroz koji se vidio dio dvorišta i visoki, od crvenih cigala sazidan zid visine oko četiri metra s kakvim je bila opasana cijela kaznionica. Lijevo od prozora, gledajući s vrata, bio je uobičajen uredski stol za kojim je sjedio „jugooficir“, s oznakama kapetana I. klase. Bio je plavokos, visok oko metar i sedamdeset, vodnjikavih plavih očiju u jednobojnoj i jednodijelnoj zelenoj uniformi, krojenoj u stilu odora koje nose piloti.
Luka se s nelagodom sjetio da je takvu odoru na sebi imao i onaj „Arkanovac“ koji ih je posjetio kada su bili zatočeni u vukovarskoj vojarni.
Takozvani „hallo efekat“, pri tom prvom susretu djelovao je obostrano negativno. Od prvog pogleda taj „Blondi“ kapetan i Luka bili su jedan drugome nesimpatični. Znao je Luka da mu s ovim uspaljenim oficirčićem neće biti lako, jer je odavao dojam tipičnog „picajzle“, beskičmenjaka, „grebatora“ za čin, opasnog i opakog, te nadasve zadojenog velikosrpskom idejom. Ipak, nije se mogao oduprijeti dojmu da je kapetan bio dosta nesiguran što ga je zapalo da ispituje jačega od sebe po životnoj zrelosti, obrazovanju, radnom iskustvu, pa čak i po činu. Nasuprot uredskom stolu, pokraj zida između vrata i prozora bio je još jedan, manji stol s tri fotelje. Kapetan je Luki pokazao rukom na praznu fotelju koja je stajala odmah do vrata. Luka je sjeo osmotrivši još dvojicu „jugooficira“ u maskirnim odorama. Preko puta u fotelji za malim stolom sjedio je prosijedi oficir, Lukinih godina i na prvi pogled činio se dobroćudan. Gledao je Luku više sa znatiželjom nego s nekakvom vidljivom mržnjom.
Suprotno od ulaznih vrata, više uz prozor, nalakćen na radni stol sjedio je stariji oficir, potpuno sijed, šezdesetih godina, izrazito jakih crnih obrva, odbojno namrgođen prema ispitaniku. Gledao je Luku strogo, ali s očiglednom namjerom da ga takvim držanjem u startu zaplaši. A Luka je i bio istinski uplašen, jer nikada u životu nije bio ni za što okrivljen, kamoli optužen, a ovo mu je od početka djelovalo i više od optužbe, kao suđenje bez suda.
„Blondi“, koji je sjedio za uredskim stolom, otvorio je rokovnik i počelo je upisivanje Lukinih osobnih podataka. Opet cijeli mali životopis, od imena, prezimena pa redom. Kad je upisao sve ono što ga je zanimalo, zavalio se u naslon stolice, prekrižio ruke na prsima, i rekao:
– Hajde, sad pričaj. Koga si od Srba otpustio i kako si Srbima policajcima davao otkaze? Kako si im uskratio primanje plata, kojim si Srbima oduzimao oružje, koje si potkazivao?
– Ništa od toga nisam radio. – odgovorio je Luka istinski začuđen ovako monstruozno sročenom optužbom, ali i svjestan da su o nekim njegovim aktivnostima prikupili podatke od policajaca Srba, koji su s njim radili.
Druga su dvojica Luku netremice promatrala, a Luki, koji je znao puno o ispitivanjima ovakve vrste, bilo je jasno da su oni tu da prate njegove reakcije na određena pitanja, odnosno njegove spontane reakcije na svako pitanje. U tom trenutku zamjenjivali su poligraf, odnosno takozvani detektor laži. Dok je ispitivač vodio razgovor, pratili su kako se ispitanik ponaša.
Znao je Luka i bolje od njih sve to, pa je unatoč silnom strahu sjedio mirno nastojeći odmah, bez mnogo razmišljanja, gestikuliranja i grimasa, odmjerenim glasom, sistematski i s njegovom najjačom snagom, jakom logikom, ali i sa što više argumenata odgovarati na njihova pitanja. Bilo je bitno ne izmišljati niti jednu pojedinost, jer u laži se čovjek brzo upetlja i može si stvoriti nove nevolje, a najveća je da mu onda ne vjeruju ni ono što je zaista istina. Važno je bilo da prilikom provjeravanja onoga što je rečeno, a bilo bi naivno misliti da neće sve provjeravati, utvrde da je govorio istinu. Drugo je pitanje je li rekao sve što zna. Oni ne mogu nikako sve znati i zato im i ne treba sve reći. Iako je sa strahom čekao sljedeće pitanje, to se na Luki nije vidjelo, iako je u sebi sav treperio, srce mu se „popelo u grlo“ i bubnjalo tako snažno da se pobojao kako će ostati bez daha. U njemu je bio preventivni strah, jer s velikim pravničkim iskustvom znao je da se teško braniti u situaciji kada optužba nema zadatak dokazati tvoju krivnju, već ti moraš dokazivati svoju nedužnost. A ovo je bio baš takav odnos snaga. I najmanju stanku koristio je da sam sebe pokuša smiriti, upotrijebio je svu svoju sposobnost autosugestije, da su to sve njihove insinuacije i pokušaj da ga demoraliziraju, pa da im ispriča i ono što nisu znali, a pretpostavljali su da on dobro zna.
– Ti si bio u rukovodnom sastavu policije sve vrijeme od uspostave Tuđmanove vlasti i cijeli rat u Vukovaru, pa nam ispričaj o svemu što je policija radila u Vukovaru prije rata. Koje Srbe je i zašto hapsila, zatvarala, a koje je ubijala? Jer ta vaša policija zakrvavila je ruke do lakata srpskom krvlju. – prvi put se javio sjedokosi, najstariji od prisutnih.
Razmišljajući sve vrijeme od kada je zarobljen i o osobnoj obrani, naravno ukoliko preživi i bude ispitivan, Luka je smišljao raznorazne varijante, ali je na kraju čvrsto odlučio da će se braniti istinom, koliko god ona ne odgovarala suprotnoj strani. Nikada nije živio s lažima pa neće ni sada. Nije imao čak ni što skrivati, jedino se bojao „njihove istine“ i da mu nešto „napakiraju“. Nikakav zločin nije počinio, kao ni oni s kojima je radio i ratovao. Samo su branili svoj grad od napadača, jer oduvijek je najsvetija dužnost bila braniti svoj dom, svoju obitelj, nezavisnost i slobodu svoje domovine. Luka je tu časnu dužnost ispunio i ako je to zločin, bio je spremanna svaku kaznu.
Zbog svega je toga na pitanje najstarijeg oficira odgovorio:
– Ja sam od 1. ožujka 1990. do 30. lipnja 1991. radio u policiji u Vinkovcima, a u Vukovar sam se vratio kada je ponovno formirana „Policijska uprava Vukovar“. Što je policija u Vukovaru konkretno radila u tom periodu, ja zaista ne znam. Je li koga hapsila, ispitivala, zatvarala i slično, istinski ne znam. Ali, sigurno znam da je sva policija, pa tako i vukovarska, vrlo profesionalno i u okviru zakonom propisanog postupanja, obavljala svoju djelatnost. Isto tako, siguran sam da policija nikoga nije ubijala. Bar meni niti jedan takav slučaj nije poznat, a kako sam upravo ja u toj policiji obavljao poslove zakonitosti postupanja ovlaštenih službenih osoba, sigurno bih znao da je takvog nezakonitog postupanja bilo.
– A da li poznaješ ovog čovjeka što stoji iza tebe? – upitao je sa slavodobitnim smiješkom „Blondi“.
Luka se okrenuo i iznad sebe ugledao poznato lice. Stajao je obučen u uniformu „jugovojske“ s činom majora i pobjedonosno se cerio na Luku. Bio je to Nenad Žigić, isti onaj major, komandant Teritorijalne obrane Vukovara koji je u Veleprometu dao nalog da se Luku i ostale pritvori u „sobu smrti“. Kako Luku nije uspio likvidirati u Veleprometu, došao je za njim u Mitrovicu, kako ne bi slučajno prošao nekažnjeno.
Nenadov nastup bio je teatralan i s jasnom namjerom da Luku što više „pokopa“. Sjeo je na stolicu koja je sve vrijeme stajala nasuprot Luki i koju on, koncentriran na vlastitu obranu, nije niti zapazio. Očigledno je sve bilo unaprijed pripremljeno. Odmah je počeo:
– Šta ne zna? On nešto ne zna? Pa on je bio drugi čovjek u toj policiji! Još osamdesetdevete išao je od čoveka do čoveka u tadašnjem vukovarskom OSUP-u i agitirao da se prihvati „nova organizacija“ službe po kojoj je i srušen vukovarski SUP i pripojen Vinkovcima, da bi kasnije za nagradu u Vinkovcima opet „vedrio i oblačio“. Govorio je da novu organizaciju treba prihvatiti jer će nam svima biti bolje, imat ćemo veće plate, bolji vozni park, kvalitetniju materijalno-tehničku opremu. On je s njima bio od prvoga dana u pripremanju razbijanja Jugoslavije. Dobio je zvanje višeg inspektora koje sam ja dobio tek kada sam išao u penziju. A i u penziju me on oterao, jer je tom novom organizacijom ukinuto moje radno mesto!
Luki je došlo da se od sve muke nasmije, jer je „Major“ lagao da je dobio zvanje višeg inspektora, temeljem čega je i dobio sadašnji čin u „jugovojsci“. Naime, u mirovinu je otišao u nižem zvanju, u zvanju samostalnog inspektora koje je „nosilo“ vojni čin kapetana I. klase. Ali kad ne mogu lagati na račun zatočenika, lažu si međusobno.
– Štaaaa, kaže da nije nosio uniformu?! Još kako je nosio i uniformu i šahovnicu! Dok se on sa svojom ustaškom bandom šepurio pred zgradom policije u Vukovaru, ja sam preko puta na tavanu zgrade Više ekonomske škole tri meseca čučao u golubinjim govnima i promatrao što se događa! – nastavio je „novokomponirani“ major svoj teatralni nastup.
Luki nije trebalo puno pameti da shvati da je svaki detalj isplaniran s ciljem da ga u startu slome. Više ništa nisu pitali. Bilo bi prelijepo da je to bilo sve, ali ubrzo je shvatio da je ovo bio samo uvod u prave događaje.
„Blondi“ je otvorio vrata i nekome tko je tamo stajao, vjerojatno po razrađenom scenariju, kazao:
– Hajde, pripremite mu apartman s noćnom posjetom!
Luka je pretrnuo od nožnih prstiju do tjemena, dlanovi su mu se u trenutku ovlažili, kliznuo je poznati potočić znoja niz leđa. Osjećaj „hladno-toplo-hladno“ ponovno je obuzeo njegovo tijelo.
– Izađi napolje! – grubo je rekao netko iz sobe.
Luka je čuo samo glas, nije više znao čiji je. Opet je bio stroj, sve je bilo blokirano, misli, osjećaji, prostor, vrijeme, sve. Kada se našao u hodniku pred stražarom, opet je kao programiran stao pred zid s glavom dolje i rukama na leđima. Nakon nekog vremena iz ureda su izašla četiri oficira „jugovojske“ razgovarajući uz glasan smijeh. Prolazeći kraj Luke, Nenad je dobacio vojnom stražaru.
– Pripazi mi na kolegu!
Uz gromoglasan smijeh sva četvorica udaljila su se kroz dvorišna vrata.
Luka je stajao bez prava da se pomakne, da prebaci težinu tijela snoge na nogu, da bar na trenutak ispravi glavu ili spusti ruke niz tijelo. Boljele su noge, križa, ramena, ruke, vrat, glava. Trnulo je cijelo tijelo. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. U glavi mu je odzvanjalo ono o spremanju apartmana s noćnom posjetom!
– Što znači apartman? Sigurno neka posebna prostorija. Mučilište? Ovakvi kazamati sigurno imaju prostorije sa svim artiklima potrebnim za mučenje zatočenika. Noćna posjeta? Što znači to s noćnom posjetom!? – razmišljao je Luka uspaničen, želeći što dulje stajati ovdje u hodniku, iako ga je već sve boljelo od dugog stajanja u neprirodnom položaju. Koliko je dugo stajao, sat, dva, nije više znao. Uglavnom, već se lagano počeo spuštati prvi mrak kada je čuo nadolazeće korake. Iskosio je pogled ne čineći pri tome ni najmanji pokret. Ugledao je dva nova stražara u maskirnim vojnim uniformama.
– Polazi! – čuo je naredbu iza sebe. Nastavak…
1 komentar