U sobu je ušlo nekoliko vojnika. Jedan je sjeo za stol s olovkom i papirom i zatražio da redom, kako sjede, izgovaraju svoja prezimena i imena, ime oca, datum rođenja i gdje su rođeni, a on ih je zapisivao. Kada je završio, otišli su. Iza njih u sobi je ostalo nekakvo novo napeto iščekivanje. Nakon nekog vremena, vojnici su se opet vratili.
– Koga prozovem, neka stane na sred sobe. Formirajte kolonu po dvojica. – rekao je onaj s papirom u ruci.
Počela je prozivka i kolona dvoreda bivala je sve duža, preko cijele sobe.
Kada je i to bilo gotovo, u koloni su stajali svi, osim Luke i još sedam muškaraca i deset žena, te dječaka Dragana, koji je sve ovo prolazio zajedno sa svojom majkom. Bili su supruga i sin hrvatskog bojovnika koji je otišao u proboj i nije četnicima pao u ruke, pa su to kompenzirali, kao i inače u takvim situacijama, zarobljavanjem članova njegove obitelji.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Na komandu vojnika, koji je vršio popis, kolona je krenula prema izlazu. Odlazeći, svaki je u prolazu pogledao one koji očito, za sada, ostaju. Pogledi su obostrano bili puni neizvjesnosti, jer u tom trenutku nije se znalo kome je bolje, onima koji odlaze ili ovima koji ostaju. U svakom slučaju sve je i dalje bila lutrija preživljavanja.
Svatko od onih koji su ostali uzeo je deka koliko je ocijenio da mu je potrebno, da bi si složio ugodniji ležaj. Duž cijeloga zida, nasuprot vratima, bili su prozori. Gledajući iz ove sobe, vidjela se ulazna rampa u kasarnu i prijemna kućica.
Nakon oko sat vremena vojnici su se vratili. Jedan od njih zapovjedio je da svi ovi koji su ostali pođu za njim. Izašli su na dvorište. Tu su ih čekale lopate i metle te „japaneri“ za odvoz smeća. Do večernjih sati skupljali su blato koje je debelim slojem prekrilo betonirani dio dvorišta, tovarili na kolica i vozili na zemljani dio dvorišta. Beton su močili vodom iz cisterne, a žene su sve to metlama gurale u jedan odvodni kanal, tako da je iza njih ostajao čist beton i dvorište je dobilo sasvim novi izgled.
Nakon nekog vremena Luka je primijetio jednog vojnika koji je išao prema grupi u kojoj se i on nalazio. Odmah ga je prepoznao. Bio je to Boro Bakarić, voditelj ekspoziture Vukovarske banke, koja je nekada djelovala u robnoj kući „Nama-Dunav“ u Vukovaru. Znali su se godinama, a toga se Luka najviše i bojao, jer se već više puta potvrdilo da ovdje nije dobro sresti nekoga s kim si bio dobar na bilo koji način, jer se upravo takav nekada dobar prijatelj u pravilu pokazao mnogo gori od onoga tko te je slabije poznavao. Došavši do Luke, na trenutak je usporio, a ponašanje i govor odavali su da nije iznenađen što ga vidi u ovakvom položaju, pa je ne zaustavljajući se rekao:
– Budi sretan što si živ, a dalje kako bude.
Kad su zarobljenici završili s radom, vratili su ih u sobu. Opet su sjedili ili šetali po sobi, pušili, razgovarali. Bilo je suviše mirno i spokojno da bi bila stvarna najava za dobru sutrašnjicu. Kad se zanoćalo, u sobu je ušlo nekoliko vojnika. Odmah se moglo primijetiti da neće biti dobro. Jedan od njih, u vidno alkoholiziranom stanju, pitao je znaju li nešto o vukovarskom doktoru Hadžiću. Većina zarobljenika znali su tog vukovarskog liječnika dermatologa, koji je nekoliko godina pred rat otišao raditi u Osijek. Pred sami rat bio je uhapšen jer ga je naša policija presrela prije skretanja prema srpskom selu Bobota, gdje je na poljoprivrednom dobru doktor Vojislav Stanimirović uspostavio srpsku poljsku bolnicu za njihove buduće ranjenike. Nedugo nakon toga nečijom je intervencijom pušten. Uhapšen je jer je u automobilu vozio veliku količinu lijekova koje je ukrao u bolnici gdje je radio. Pijani vojnik nastavio je s ispitivanjem i vikom, govoreći kako je on došao iz Crne Gore da se osveti i da će ih sve poklati ako se tom njegovom rođaku nešto dogodilo.
Zatočenici su sjedili pognutih glava i čekali da se ta pijandura isprazni i ode. Tako je i bilo.
Rano ujutro, još nije svanulo, u sobu je uletio izrazito visok, ali vrlo mlad potporučnik kojega su vojnici zvali imenom Saša, što mu je vjerojatno kao i ostalima bilo takozvano ratno ime, jer su prava imena skrivali. Prišao je grupi žena koje su bile grupirane jedna uz drugu duž zida nasuprot ulaznim vratima uz koja su spavali muškarci. Glasno oslovivši imenom jednu od mlađih žena, oštro je upitao:
– Vesna, šta je bilo sinoć?
Vesna je šutjela spuštene glave, a onda tiho odgovorila.
– Ništa. – odgovorila je snuždeno upitana.
– Ponovo te pitam, šta je bilo sinoć? – sada izrazito prijetećim tonom upitao je potporučnik.
– Šestorica su me jebala, a sedmom sam pušila! – razjareno je odgovorila nesretnica i zaplakala.
U sobi je nastao tajac. Svima je bilo jasno da su je tijekom noći, dok su svi spavali, vojnici odveli pod izlikom da ide na ispitivanje, kao što se inače znalo događati da neku od žena iza ponoći tiho probude i pozovu na ispitivanje.
Saša je na trenutak ostao „bez teksta“ i djelovao je stvarno zbunjeno, jer je vjerojatno nešto čuo, ali da se dogodila ovakva strahota valjda on nije mogao zamisliti, jer je svojim ponašanjem i odnosom prema zarobljenicima zaslužio da mu se vjeruje.
– Ja ću to lično ispitati i poduzeti mere. – zbunjeno je promucao i otišao još žurnije nego što je došao.
Nakon nekog vremena odveli su sve žene da im spremaju i čiste po zgradi, a muškarce opet na rad u dvorište. Odveli su ih do manje zgrade koja je služila kao prijavnica na ulazu u vojarnu i počeli raspoređivati na posao. Trojicu su odredili za pokrivanje krova prijavne kućice na kojoj su bili razbijeni crjepovi, a Luku i Đorđa da odvoze poveliku hrpu smeća ispred prijavne kućice prijeko u dublji kanal.
Dok su svakodnevno „lopatali“ po dvorištu, zarobljenici su s okolnih zvučnika slušali po cijeli dan treštanje „novokomponovanih srpskih narodnjaka“ koje su izvodile poznate srpske pjevačke zvijezde. Dok bi slušali to pjevanje, stražari su glasno pjevali te dobro im poznate pjesme.
Međutim, kada se zaorila pjesma koju su pjevali „Braća Bajić“, stražari bi od oduševljenja glasno vriskali i iz strojnica rafalno pucali u zrak. Razlog takvog oduševljenja bili su stihovi te pjesme u kojoj se, između ostaloga pjevalo:
– ‘Aoj, Tuđo, Tuđmane, kad ti snage nestane, dođi kod nas na poselo u Borovo Selo…ako smeš.
– ‘Aoj, Stipo, Stipice, ostaćeš bez bradice, ti bi nama vojsku stranu, a mi tebi nanu… ustašku.
Zarobljenicima nije bilo ugodno slušati ovako posprdno pjevanje o čelnim ljudima njihove države, ali u svemu tome bili su zadovoljni što su se stražari veselili pucanjem u zrak.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Tijekom rada Luka je viđao neka poznata mu lica kako ulaze i izlaze iz „kasarne“, bivše kolege policajce sada u „njihovoj miliciji SAO Krajine“, zatim vukovarskog psihijatra Voju Stanimirovića, koji je još prije rata i u Negoslavcima formirao poljsku bolnicu i tamo cijeli rat liječio njihove borce, pa šefa kirurgije vukovarske bolnice doktora Ivankovića, koji je cijeli rat proveo u napadnutom gradu liječeći ranjenike, ali je odmah po padu grada otrčao „k svojima“ i stavio im se na raspolaganje.
Uvečer je u sobu ušao mlađi vojnik u jednobojnoj svjetlozelenoj jednodijelnoj uniformi, poput kombinezona, s bijelim opasačem. Za pojasom mu je visio oveći nož. Bio je plavokos, vodnjikava pogleda, visok oko metar i šezdeset. Stao je nasred sobe, kružio pogledom po zarobljenicima, a onda se uspuhao kao balon, podbočio rukama bokove i upitao:
– Da li znate tko sam ja?
Na slijeganje ramenima, odgovorio je:
– Ja sam „Arkanovac“. Došli smo da čistimo grad. A vi ste ustaše i trebalo bi vas sve poklati. I šta sad da vam radim? Da vas tako bespomoćne koljem neću, mada ste to zaslužili. Ali da vas sretnem negdje na frontu, pitao bih vas kojim nožem da vas koljem, ovim ili ovim?
I dok je ovo zadnje govorio, izvadio je nož iz pojasa, a potom i još jedan iz korica vezanih za nogu iznad desne čizme.
Strah se opet uvukao u kosti, jer nikad nije bilo sigurno da neće neka pijana, mržnjom opsjednuta budala željna krvi i klanja reći: „Ajde, ti, izađi sa mnom.“ Kada bi se to i stvarno dogodilo onaj koji bi bio odabran ne bi se više nikada vratio, kao što se već događalo i što su doživjeli u Veleprometu. „Arkanovac“ ih je polako pojedinačno promatrao, glumeći valjda scenu iz nekog njemu poznatog filma, zadržavajući pri tome nekakav isljednički pogled na svakom zarobljeniku, a onda teatralno izvadio kutiju cigareta iz džepa, ali tako da svi vide o kojim se cigaretama radi.
Naime, bile su to za sjedeće žive statue prvi put viđene cigarete, i to bijela kutija, meko pakiranje, a na sredini su na crvenim poljima bila četiri ćirilična slova „C“, znak „Ocila“. Ispod znaka je upadljivim velikim crnim ćiriličnim slovima pisalo „SRBIJA“. Svima je bilo jasno zašto ih toliko izlaže njihovim pogledima. Zapalio je cigaretu, lagano povukao i ispuhao nekoliko dimova, nadimajući se sve vrijeme bahato i stalno se podižući na prste, valjda da bi bio viši. Onda je pošao redom nudeći svakoga zarobljenika cigaretom, govoreći:
– Da li vidiš šta je ovo? – pri tome je ponosno i razmetljivo pokazivao četiri „C“.
– A šta ovde piše? – pitao je svakoga pokazujući na naziv cigareta.
– ‘Opa, pa vi znate čitati ćirilicu! – rekao je, kao iznenađeno, kada bi upitani pozitivno odgovorili na njegova pitanja i pokazivanja. Stao je potom nasred sobe, ponovno s pozom „á la Musollini“ i počeo monolog:
– Koji ste vi ljudi!? Svi ste vi isti, bez obzira da li muško, da li žensko. A ni deca vam nisu sveta, pa čak ni bebe u kolevci. Kada smo čistili grad, svašta smo susretali. Jednom smo ušli u jednu kuću kad na stolici sedi starica od preko sedamdeset godina. Kad smo ušli, počela je kukati da smo došli u zadnji čas da je spasimo, nazivala nas je sinovima, a onda odjednom ispod široke suknje, koja joj je dosezala do poda, zgrabila mitraljez. Na svu sreću naš je kolega bio brži. A mi mislili to je stara poštena žena.
Prisilni slušatelji gledali su ga s nevjericom. Zbija li on to s njima šalu? Valjda će ipak reći da se šalio. Pa ovakvu glupost ne može ispričati normalan čovjek, makar bio i „Arkanovac“.
Ali, on je vrlo ozbiljno i nadahnuto nastavio:
– Ni deca vam nisu sveta u želji da pobijete što više Srba. Kad smo ušli u jednu kuću, u kolevci je spavala beba stara nekoliko meseci. Probudila se i zaplakala, a naš kolega pritrčao je u nameri da je uzme i umiri. Žao mu, bre, da dete plače. I znate šta se dogodilo? Kad je uzeo dete i podigao ga, odletio je u zrak zajedno s njim. Pa, majku vam ustašku i kolevku ste sa srpskom bebom minirali. Sve ste minirali. Svaku bravu na vratima. Ako otvorimo sudoper, eksplodira mina, ako otvorimo ormar, opet mina, ako pomaknemo stolicu, mina. Sve ste po cijelom gradu izminirali kako bi nas što više pobili. Ali, na sreću mi znamo s kim imamo posla.
Nakon ovog nastupa prošetao je po sobi u krug, opet ispitivački zagledajući svakog zarobljenika, pa s omalovažavanjem odmahnuo rukom i izašao.
Dvojica vojnika koja su sjedila s puškama preko koljena, ravnodušno su sve ovo promatrali. Zarobljenici su ostali sjedeći i nijemo se gledajući, ne vjerujući vlastitim ušima i očima. Pitali su se jesu li ovi ljudi normalni, zar im je mržnja toliko pomračila um? Više nisu znali bi li se smijali ovim budalaštinama ili plakali nad svojom sudbinom koja je bila u rukama ovakvih monstruma.
Poslije toliko dana provedenih s njima i poslije svega što su se naslušali nije im bilo jasno, vjeruju li zaista ti četnički kreteni u ono što pričaju ili zbog situacije u kojoj su se zarobljenici nalazili smatraju njih kretenima koji će povjerovati u sve te gluposti. Pa, zaista će trebati ostati normalan ako to zatočeništvo potraje. Kad bi barem zarobljenici smjeli nešto reći, nešto osporiti?! Ali ovako danima sjediti i samo slušati takva psihopatska iživljavanja, pa to je najgora tortura. Zar ti četnici zaista misle da su ti zarobljenici živjeli u pećinama, da nemaju ni tri razreda škole, da nikada nisu vidjeli televizor, pročitali neku knjigu?
U ovoj grupi uz Luku bili su još Mile Ivanković i Zvonko Ivanišević, dvojica obrazovanih ljudi, ljudi od ugleda, u ozbiljnim godinama. Jesu li tako jadno izgledali da su četnici stvarno mislili kako će zbog toga ipak povjerovati u sve te imbecilnosti? Često je Luka nakon ovakvih mentalnih mučenja pomišljao da je svetinja umrijeti smrću dostojnom čovjeka. Ova mala grupa u Vukovaru je već osam dana od zarobljavanja. Nije bilo nikakvih najava što će biti s njima. Prvih nekoliko noći čuli su sporadičnu pucnjavu u gradu i povremene detonacije bombi. To je bilo u vrijeme dok su čistili grad, a svi su znali kako to četnici rade.
Sada se po gradu više nije čula pucnjava. Sve je bilo mirno. Kroz prozor su se vidjeli povremeni prolaznici i pokoji automobil koji prođe cestom. Tu i tamo prošao bi i poneki traktor, koji je na prikolici vozio namještaj i druge opljačkane predmete iz hrvatskih kuća koje nisu potpuno uništene. To je bio nastavak „čišćenja grada“, ali naravno „čišćenja“ hrvatskih kuća od teško stečene imovine koja je ostala čitava i neoštećena.
Te slike ostavljale su gorak okus u ustima zarobljenika i mučninu u želucu. Bila je tu i njihova imovina, njihovi ležajevi na kojima su djecu stvarali i rađali, na kojima su snivali svoje snove, bile su to njihove stolice i stolovi za kojima su redovito za svaki blagdan okupljali obitelj oko uvijek bogate trpeze, bila su to njihova ogledala pred kojima su istiskivali prve mladalačke prištiće, pravili prve frizure, prve malje na licu obrijali, prvi put ružem usne namazali, prvu kravatu svezali. Pa i samo to bilo je dovoljno da im u ovakvoj nemoći prepukne srce, a još im iz dana u dan ovdje „ispiraju“ mozak nekakvim „njihovim“ istinama i ideološkim predrasudama, tuku, prijete, psuju, vrijeđaju i omalovažavaju ih. Kada su samo zadnji put oprali ruke, izuli cipele, promijenili rublje i čarape, upotrijebili toaletni papir? Već su sami sebi zaudarali. Izvodili su ih na zahod kada ih se prijavi šest-sedam. Zajedno, žene i muškarce. A poveći vojnički zahod s čučavcima već dugo, dugo nije vidio vodu, pa je bilo teško hodajući, preskačući ili zaobilazeći gomilice izmeta, pronaći malo neugađenog mjesta. Srećom zarobljenici su, valjda uslijed teških trauma i psiholoških i fizioloških promjena u organizmu, uz malo hrane i vode, rijetko tražili da ih puste na zahod. U cijeloj zgradi nije bilo vode. Sve je bilo prljavo i neuredno. Toalet papira niti bilo čega sličnoga, nije bilo. Donje rublje skorilo se na njihovim vlasnicima, a čarape se „skožale“ u cipelama. Premda se ništa drastično nije događalo, vrijeme je ipak polako i neumitno teklo. Napolju je po tko zna koja mrkla noć. Još jedna noć koja donosi neizvjesno jutro. Prostrli su deke kao i inače i legli. Neki su tiho razgovarali, neki počeli spavati.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/ispitivanje-bezbednjaka-o-ugrozenosti-srba/
