Vukovarski deveti krug
Podijelite s prijateljima

Nakon 20 godina ponovo se u hrvatskoj javnosti pojavljuje knjiga „Vukovarski deveti krug“ te smo na tome od srca zahvalni autoru Miljenku Miljkoviću.

Smogao je hrabrosti, snage i ljubavi prema svom hrvatskom narodu kako bi ona konačno zauzela mjesto koje po svemu zaslužuje.

U ovo djelo najbolje će nas uvesti riječi Pavla Pavličića, poznatog hrvatskog književnika i rođenog Vukovarčanina:

„On govori o svom iskustvu, uvjeren kako ono nije samo njegovo. Ne samo zato što su se slične stvari dogodile i drugima, nego i zato što su se dogodile svima nama, koji nismo skupa s njima robovali, što se dogodilo zajednici. Razlika je samo u tome što je sad to svjedočenje pretvoreno u roman: priča se pripovijeda u trećem licu, njezin se glavni junak zove Luka, i on prolazi sve ono za što znamo da je i Miljković u jednom trenutku prošao.“

Knjiga je vrijedna duhovna i povijesna ostavština našoj djeci i generacijama koje ostaju iza nas. Sigurni smo kako je ovo pravo vrijeme u kojem knjigu objavljujemo. Riječi autora s početka ove knjige, izrečene te ratne ’91. godine dok čeka agoniju vukovarske predaje, najbolje će to posvjedočiti jer i danas snažno odjekuju i vape: „Bože, vidiš li što se ovdje zbiva? Pokaži nam put u slobodu. Zaštiti ovaj narod. Budi na našoj strani, molim Te. Ti štitiš ugrožene i progonjene, a mi to od ovog trenutka jesmo.“

Nenad Piskač, hrvatski novinar, publicist, putopisac, esejist i pjesnik, napisao je u „Hrvatskom slovu“ 1. rujna 2000. godine o ovoj knjizi:

„Nije roman. Nije gola autobiografija. Nije novinarski dokumentarizam. A ipak je knjiga ‘Vukovarski deveti krug’ sve to zajedno. Ako bismo kazali da je u prvom redu riječ o romanu onda ćemo ga okarakterizirati dezidologiziranim, pa čak i depolitiziranim. Ako bismo u prvi plan stavili autobiografsku građu, onda pak ne možemo pobjeći od literatiziranoga pravno-istražiteljskoga izričaja. Ako pak naglasimo dokumentarizam, tada će nas opominjati lepeza izvrsnih pasaža fotografskoga i faktografskoga pamćenja, preciznost opisa detalja, koji su potpune u funkciji prve, romaneskne karakteristike.

Vrijeme zarobljeništva produbljuje atribute žrtve, ona gubi pojam o realnome vremenu, jasnu crtu između stvarnosti i fikcije, pa tekst poprima karakteristike romana toka svijesti. Žrtva je začuđena, gotovo da ne može vjerovati novoj stvarnosti.

Autor nas suočava s posljedicama djelovanja Zloga i ulogom pojedinca žrtve u devetom krugu, koji se doista zbio. Uspješno, jer kad knjigu uzmemo u ruke, više ju ne puštamo sve do zadnjega slova.“

Ova knjiga prepoznata je još prije 20 godina kao vrlo vrijedno književno djelo, ali i značajan povijesni dokument novije hrvatske povijesti u teškim ratnim stradanjima hrvatskog naroda devedesetih godina.

Tome u prilog svjedoči dodjela značajne književno-publicističke nagrade u vrlo jakoj i cijenjenoj konkurenciji. Prvu književno-publicističku nagradu, koja nosi ime „Bili smo prvi kad je trebalo“, organizirala je  „Udruga branitelja invalida i udovica Domovinskog rata djelatnika koprivničke Podravke“, a prvi ju je dobio upravo Miljenko Miljković.

Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu književno-publicističke nagrade u sastavu Mara Bareza, Zlatko Tomičić, Josip Palada i Mladen Pavković, proglasilo je knjigu „Vukovarski deveti krug“, 1. studenog 2000. godine, najboljom knjigom o temi Domovinskog rata.

Pisano obrazloženje o dodijeljenoj nagradi pročitao je književnik Zlatko Tomičić:

„Zašto je ta knjiga danas važna? Zato što iz nje saznajemo sve što se dogodilo ne samo u Vukovaru, nego u cijelom ovom našem obrambenom ratu. Tako je bilo u svim mjestima i svim logorima u koje su hrvatski ratnici dospjeli. Ta je knjiga prvorazredni dokaz o tomu što se zapravo u ovome ratu događalo i zašto se događalo. Iz nje se može shvatiti sve. Ona ne samo da razjašnjuje sve nego i širi i diže našu svijest o tomu što je bio taj rat i zašto je bio. Zašto se uopće dogodio. Iz te se knjige može shvatiti Vukovar. Balkan je uvijek bio pakao, prostor neiskorjenjive, neugasive i neizrecive mržnje. To je svijet kojem je nasilje jedini oblik postojanja. Dokaz za to je i ova knjiga. Zato je ona vrijedna i važna. Zato joj treba odati najveće priznanje. Brutalni sukob dva nepomirljiva naroda prikazan je nepristrano. Kako knjiga ide svojem kraju, stranice su sve bolje i bolje i njezina dramatika kulminira povratkom živih kostura, izgladnjelih i izmučenih, povratkom sjajnih hrvatskih vitezova i veličanstvenim dočekom naših zarobljenika u Osijeku. Pravi sjaj ove knjige je njezina istinitost, humanost i ljepota kazivanja, pa je i dodjela književno-publicističke nagrade razlog njezine veličajnosti.“

Možemo slobodno potvrditi kako je ova knjiga iz istih razloga i danas važna.

Ova književna nagrada u posljednjih 19 godina dodijeljivana je značajnim imenima hrvatske spisateljske, književne i društveno-političke scene poput: stožernog generala Janka Bobetka, dr. Miroslava Tuđmana, dr. Andrije Hebranga, Miroslava Međimurca, Julienne Eden Bušić, admirala Davora Domazeta-Loše, Branke Primorac i Nenada Ivankovića, Ante Nazora i Tomislava Pušeka te niza drugih.

Kritika je knjigu „Vukovarski deveti krug“ ocijenila romanom toka svijesti, romanom ljubavi, dokumentom u romanesknoj formi, potresnim svjedočanstvom bez tereta ideologizacije te  izvrsnim scenarijem za film.

Novinar Denis Derk o knjizi je u „Večernjaku“, 24. listopada 2000. godine, napisao:

„Miljković ne piše samo o srpskom logoru koji djeluje u mirnodopskom srbijanskom okruženju. Osobito potresne stranice njegove autobiografije posvećene su posljednjim danima Vukovara, kada se u komadiće nisu raspadale samo kuće nego i ljudske duše, ljudski karakteri, kada je od čovjeka do kostura bio tako malen korak. Miljkovićevo pismo nije patetično, njegova je knjiga i roman i dramski tekst, riječ je o idealnom štivu za haške istražitelje.“

Cijenjeni književni i publicistički kritičar, pokojni Željko Kliment, u „Vjesniku“ je 2000. godine napisao sljedeće:

„Knjiga je svjedočenje koje bez pretjerivanja pokazuje kako su se Srbi ponašali prema zarobljenim Hrvatima. I odmah se za prethodnom rečenicom može čuti tvrdnja kako je nedopustivo generaliziranje, kako nema kolektivne krivnje, kako je zločin uvijek individualan. Sve je prethodno točno, ali i nadalje stoji činjenica da je jedan kolektivitet, onaj hrvatski, bio na nezamislive načine mučen, proganjan, ubijan i ponižavan, a da su to činili pripadnici drugog kolektiviteta, konkretno srpskog.“

Odgovori

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment