Sjedili su na klupama, okretali se i istezali ukočene vratove, rukama masirali bolna križa i istezali utrnule noge. Kroz stražnji dio kamiona vidjeli su samo veliki travnjak s visokom željeznom ogradom, dio asfaltirane ceste kojom su došli, kuće i stambene zgrade višekatnice.
– Sremska Mitrovica. – reče netko u kamionu.
– Srijemskomitrovačka kaznionica. – dometne drugi.
Luki su se opet misli vratile u prošlost.
Cijeloga ovog rata događale su mu se čudne stvari i spopadale ga čudne misli, pa tako i sada dok je sjedio u kamionu. Mislio je da mu je samo što prije ući u krug zatvora. Premda se ni jedan normalan čovjek ne veseli zatvoru, Luka je naprosto osjećao prikriveno zadovoljstvo što će uskoro biti unutra. S obzirom na sve što su proživjeli u deset dana zatočeništva u samome Vukovaru, posebice u susretu s vukovarskim Srbima, dojučerašnjim susjedima, sada se bojao da netko od onih koji ga poznaju ne naiđe i pozove ga, da siđe s kamiona. Stalno je sa strahom gledao kroz otvor cerade niz cestu i već je postajao nervozan što tu stoje bez stražara, pa im svatko tko naiđe može nanijeti neko zlo. A ne daj Bože da naiđe netko od vukovarskih Srba, jer onda im samo Bog može pomoći.
Zato je osjetio olakšanje kada je motor zabrujao i kada su kroz otvorenu kapiju ušli u zatvorsko dvorište. Ugledali su zatvorskog stražara u plavoj policijskoj odori i bez oružja kako otvara zatvorsku kapiju. Nije mu se svidjelo što je stražar držao gumenu palicu u ruci, ali je još uvijek kao legalista vjerovao da su sada konačno u nadležnosti nekih oficijelnih tijela jedne države, koja mora imati svoj pravni sustav i propisani način ponašanja službenih zatvorskih osoba prema zarobljenicima.
Odvojili su žene i odveli ih kroz metalna zelena vrata koja su se nalazila u jednom zidu koji je pregrađivao veliko dvorište kaznionice.
Preostalih osam muškaraca drugi stražari odveli su prema jednoj ovećoj izdvojenoj zgradi pokraj koje se nalazilo betonirano rukometno igralište. Ušli su u zgradu. Kroz otvorena vrata vidjela se sportska dvorana sa svim uobičajenim sadržajima za takve prostore. Po zapovijedi su ušli u dvoranu. Stražari su ih poredali duž zida s razmakom dva do tri koraka između svakoga.
– Skidajte se. Do gola. – uslijedila je stroga zapovijed.
Skidali su se polako. Raskopčavanje dugmadi išlo je teže, jer su im prsti ozebli. Dvorana nije grijana, pa je bilo veoma hladno. Lagano su drhturili, što od zime, što od straha. Ispred svakog zarobljenika stajao je po jedan stražar.
Luka ih je promatrao ispod oka. Bili su kao odabrani. Nijedan nije bio niži od metar i osamdeset, snažne građe, uspravni, oholi. Podbočili su se rukama, malo raširenih nogu, ozbiljni, mrki i vrlo profesionalno promatrali su kako se zarobljenici skidaju. Na trenutke je primijetio znakove gadljivosti na njihovim licima, ali ne i sažaljenje. Sigurno im ovi goli jadnici nisu izgledali nimalo dopadljivo, danima neoprani i ne presvlačeni, a na toaletni papir, ili bilo što slično što može poslužiti u te svrhe, već su zaboravili i da postoji.
Obuzeo ga je duboki osjećaj poniženosti dok je stajao onako gol ne mogavši obuzdati drhtanje. Nikada se u svom četrdeset i petogodišnjem življenju nije osjećao jadnije i nemoćnije. Došlo mu je da vrišti, da urla. Sin mu je teško ranjen, za suprugu ne zna je li uopće živa. Ostao je bez svega što su on i supruga stjecali dvadeset pet godina, stalno učeći i radeći.
Svaki je stražar čučnuo ispred stvari zarobljenika, koje su ovi izvadili iz džepova, te je počeo detaljan pregled. Prvo su odbacili remenje koje su zarobljenici skinuli iz hlača iza svojih leđa, na drugi kraj dvorane. Zatim su iz cipela izvukli vezice i učinili isto. Pregledali su sve džepove, a potom i svaki izvađeni predmet.
„Lukin stražar” počeo je zagledavati njegove skinute cipele i sumnjičavo ga pogledavati, pa nakon nekog vremena, u kojemu se Luka pekao na tihoj vatri, upita:
– Odakle tebi ovako dobre i kvalitetne cipele?
– Kupio sam ih. – odgovorio je Luka kratko, jedva suzdržavajući drhtanje i cvokotanje od hladnoće.
– Gde si ih, bre, kupio? – pitao je, a nešto mu kao sumnjivo.
– U Vukovaru. To su „borovske“ cipele. Ništa posebno. Imao sam nekada i bolje. – opet hladno, još više smrznuto odgovarao je Luka.
Stražar je odmahnuo glavom, kao, „tko zna“, jer tko god je imao nešto kvalitetnije ili malo više novaca odmah je bio sumnjiv da je to oteo nekome od Srba. U takvim situacijama stalno je postavljano, ali sa značajnom sumnjom, pitanje:
– Odakle tebi ovo!?
A potom i nezaobilazno pitanje:
– Pa šta vam je onda falilo u Jugoslaviji da je tako rušite?
Pokraj Luke, s lijeve strane, stajao je Mile. Pregledavajući njegove stvari, njegov je stražar pronašao štednu knjižicu Vukovarske banke. Kad ju je otvorio, pogledao je Milu tako da je Luka pomislio kako je pravi bogatun, ili još gore, da će mu reći da je orobio sve Srbe u Vukovaru. A kada je uzbuđeno pozvao svoje kolege koji su pregledavali ostale stvari, Luka je pomislio:
– Jadni moj Mile, loše ti se piše.
– Devetnajst miliona! Odakle, bre, tebi tolike pare? – upitao je stražar Milu znakovito.
Mile je mirno, gotovo nezainteresirano, odgovorio:
– To mi je upisana posljednja plaća, za deveti mjesec.
– Toliku si platu imao? – s nevjericom je upitao stražar.
– Pa šta si ti to, bre, radio za toliku platu? Znaš li ti da ja imam tri i po miliona, bre?! Lepo ste vi živeli, majku vam ustašku. I još vam nije valjala Jugoslavija!
Po tko zna koji put prozebli jadnici slušali su iste „moralne prodike“.
– Radio sam kao diplomirani geodet u Vupiku. – mirno je odgovorio Mile drhteći od hladnoće, a i ne samo od hladnoće, jer koliko je bilo hladno vani toliko je bilo hladnoće i u njemu.
– Au, majku vam vašu, ‘al ste svega imali. – rezignirano je konstatirao stražar i svi se ostali stražari raziđoše, te nastaviše svoj posao.
– Šta imaš od ličnih stvari? – upitao je Luku stražar.
Luka je razmišljao hoće li reći za burmu koja se nalazila u skinutoj čarapi, ali kad je vidio da razgledavaju svaku stvar, shvatio je da će je svejedno naći. Zato je odgovorio:
– Sat i burmu.
– Imaš li još nešto? Isprave, novac i slično? – upitao je stražar.
– Nemam ništa osim odjeće, sata i burme. – odgovorio je Luka s tugom, jer sada je bio potpuno svjestan svoga siromaštva.
Veće sirotinje nije moglo ni biti. Pogledavši se onako gol i bez ičega i ikoga svoga u blizini, stegnulo mu se grlo, najradije bi zaplakao nad vlastitom sudbinom.
Je li se stražar smekšao ili je Luka tako jadno izgledao, uglavnom, nekako s manje odbojnosti nego do tada rekao mu je:
– Dobro, možeš to zadržati.
– Okrenite se svi k zidu, sagnite se i rukama raširite stražnjice! – uslijedila je zapovijed.
Osmorica „golaća“ pogledala su se ne vjerujući jesu li dobro čuli, nijemo se pitajući što to sad znači:
– Pa, neće nas valjda…?
– Hajde, šta čekate!? – dreknuo je jedan stražar. Nastavlja se…
2 komentara