Prvo iznenađenje „putnici“ u kamionu doživjeli su kada su na dijelu gradskog naselja Sajmišta, koji se prostirao od „kasarne JNA“ u pravcu srpskih Negoslavaca, ugledali potpuno čitave kuće na kojima nije bilo razbijeno ni jedno staklo. Jedno objašnjenje moglo je biti samo to da su taj dio grada sve vrijeme rata kontrolirali agresorski napadači, a drugo da branitelji nisu imali ni jedno teško naoružanje koje bi moglo „dobaciti“ do tog dijela grada. Sada je svakome jasno tko je potpuno razorio onaj dio grada gdje su se nalazili branitelji i napadnuto pučanstvo.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Kamioni su stizali na odredište. Naizmjenično su ulazili u dvorište Vupikove vinarije koja se nalazila preko ceste, napram skladišta Veleprometa. Ostavljali su teret koji su dovezli i vraćali se natrag u Adžijinu ulicu, jer za ogromnu masu koju je trebalo prevesti ni oni nisu imali dovoljno kamiona. To je dio grada koji su Srbi zaposjeli na samom početku sukoba i cijelo vrijeme su tu boravili. Za razliku od dijelova grada koje su napadali i razarali, „njihov djelić“ ostao je potpuno čitav.
Gledao je Luka s kamiona po dvorištu Vinarije, i s lijeve strane ispod jedne nadstrešnice ugledao na stotine žena i djece koji su dovezeni prije njih. Desno od te nadstrešnice, desetak metara dalje, nalazio se nekakav prostor oivičen drvenim stupcima i ograđen žicom, slično „čardacima“ u kojima su se čuvali kukuruzi. Unutar žice tiskala se veća skupina muškaraca i žena. Pružali su ruke kroz žicu, nešto su očajnički dovikivali, a od straha i svega što su očito do tada preživjeli izgledali su izobličeno, gotovo nestvarno. Očito su bili svjesni kakva im je sudbina namijenjena.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Upravo pristigli putnici počeli su silaziti s kamiona. Lukina supruga sišla je prije njega. Nijemo ga je pogledala očiju punih straha. Sišao je i Luka. Od onoga što je ugledao kroz cijelo tijelo prošla mu je drhtavica. Posvuda uokolo bili su naoružani i uniformirani Srbi iz Vukovara. Sve poznata lica. Njihovi pogledi nisu obećavali ništa dobro. Zbog nečega im se strašno žurilo, jer su grubo požurivali pridošle.
Pogledao je ispod trepavica uokolo. Nigdje nije vidio nekog časnika „jugovojske“, nigdje takozvane redovne vojske. Sve koje je vidio bili su domaći ljudi iz susjedstva s kojima su dijelili dobro i zlo, a koji su nakon događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. godine, tajanstveno nestajali iz grada. Prišla su dvojica, zgrabili Lukinu suprugu za ruke i bukvalno je odvukli prema nadstrešnici gdje je već bilo mnoštvo žena i djece. Očito je bilo da razdvajaju žene i djecu od muškaraca.
– Zašto tako grubo? – zatomio je Luka uzvik. Gušila ga ja nemoć. Pun očaja, gledao je za njom. Nije stigla ni da se okrene, da mu nešto kaže. Da su se bar pozdravili, dodirnuli, pogledom oprostili. Možda posljednjim!?
Nisu daleko odmakli, a odnekud sa strane pred njegovu je Mariju polutrčećim korakom dojezgila mlađa žena u vojničkoj „uniformi“. Luka je pretrnuo. Kad je stala pokraj Marije i kada joj je vidio profil, prepoznao je Milku Vuletić, majku Branislava-Braneta, školskog vršnjaka njihova sina. Zgrabila je od straha izbezumljenu Mariju za kosu. Milka je bila obučena i opremljena kao u nekadašnjim partizanskim filmovima. Bila je u uniformi jugovojske, s „titovkom“ na glavi i utegnuta „opasačem s oprtačima“, a o desnom boku u kožnoj smeđoj futroli tamnio se rukohvat pištolja, po Lukinoj procjeni „Tetejac“.
Do Luke, kojega je mlađi vojnik kundakom puške „požurio“ u gomilu muškaraca, doprle su četnikušine riječi visokog tonaliteta:
– Gdje si bila… što si radila ustašice?
– Pa, u podrumu… – promucala je konsternirana Marija, jer nikada u životu nije osjetila takvu žestinu riječi i mržnje.
– Gdje su ti muž i sin? – siktala je Milka.
– Luka je tu, promucala je pokazujući prema grupi muškaraca koja je stajala tamo gdje su sišli s kamiona. Dario… pa znaš gdje je, ponadala se da će ova povjerovati da je u Zagrebu.
– Ma nemoj, a koga si posjećivala u bolnici? – nije odustajala teritorijalka.
Marija je zašutjela, shvativši da sve znaju, da je peta kolona u gradu, a posebice u bolnici gdje je bila dominantna među medicinskim i pomoćnim osobljem, već odradila svoj dio zadaće.
– Svi ćete platiti, svako po zasluzi! – derala se četnikuša dok su vojnici Mariju odvodili.
Luka je više nije vidio, a po svemu što je uspio vidjeti i čuti nije se više puno nadao da će je ikada vidjeti. Netko je viknuo da se muškarci postroje u vrstu, ali Srbi lijevo, a Hrvati desno. Priključivši se velikoj grupi muškaraca, nedaleko od sebe Luka je ugledao Ljubišu Stojanovića u činu kapetana, prije rata poslovođu trgovine umjetnina u prizemlju zgrade Gradske knjižnice, nedaleko od vukovarskog hotela „Dunav“ kod kojega su Luka i Marija bili zapaženi kupci vrijednih umjetničkih slika poznatih autora. Kad god bi došli, donosio se za Luku viski s ledom iz obližnjeg lokala i kava za oboje, naravno po želji i narudžbi ljubaznog prodavača, a za tako ugledne građane i dobre kupce. Bio je vrlo uglađen, dobar sugovornik o umjetnosti, ljubazan, uslužan, ma gotovo poželjno društvo.
Sada je stajao i mirno i mrko s uživanjem, gledao kako njegovi vojnici grubo odvode, za njega ranije „gospođu Mariju“, a sada samo Hrvaticu koju treba poniziti i nanijeti joj što više zla. Skrenuo je nadmeno pogled na Luku, pa kao da ga je ovaj inspirirao na takvu ideju, zapovjedno i slavodobitno podviknuo:
– Izdvajajte mi „mupovce“ i „zengiste“!
– Gotovo je! – bljesnulo je kao munja kroz Lukin mozak.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/necemo-stati-do-zagreba/
Prethodno: https://vilimbook.com/nikada_ti_se_vise_necu_vratiti/