Iz stolarije kao kokoši na klanje

Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.

Pročitaj više

Šokantan doček na Veleprometu

Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.

Pročitaj više

Nastavlja se drama u Modoteksu

Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa.

Pročitaj više

Nakon Ovčare u Modoteks

Pridošlice ulaze u halu i svjetiljkama osvjetljavaju žene i djecu kao da nekoga traže. Sad razaznajem da pridošlice čine skupinu od tri muškaraca i jedne žene. Žena je odjevena u uniformu JNA, ali na glavi ima „šajkaču“ s kokardom, a ostali su u različitim uniformama koje imaju srpska obilježja. Počinju po redu tražiti nekoga, a vidjevši nas na kraju hale, odustaju od pregledavanja žena i gotovo trčećim korakom oduševljeno dojure.

Pročitaj više

O Bože, jesam li izdajnik?

O Bože,jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se? Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik. Samome sebi činim se sebičnim i ravnodušnim dok želim što prije pobjeći s ovog jezivog mjesta, a u meni se vodi bitka zbog savjesti. Nemam ništa više prava na život od Majora, Grubera, Olivera ili bilo kojeg drugog patnika u ovom krvlju natopljenom hangaru.

Pročitaj više

I dijete muče u hangaru

Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje.

Pročitaj više

Počinju muke Ovčare

Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene.

Pročitaj više

Ledi se krv u žilama

Od prizora koji gledamo ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževe preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati.

Pročitaj više

Smrt obavija “kasarnu”

Nastavljamo čitanje moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Danas je na redu treći od ukupno četiri dijela poglavlja “Kasarna”. U vukovarskoj vojarni, ili kako je u knjizi namjerno nazivam “kasarni”, čekali smo nekoliko sati dok se nedaleko odatle, u Veleprometu, donosila odluka o našem pogubljenju na Ovčari. Odluku je donio vojni vrh tzv. Jugoslavenske narodne armije te operativno i logistički pomogao lokalnim srpskim pobunjenicima i dobrovoljcima iz Srbije izvršenje tog zločina.

Pročitaj više

Počinje strahota “kasarne”

Prije ulaska u autobus vojnici se odmiču, a četnici se zalijeću i počinju udarati dovedenog zarobljenika. Udaraju ga šakama, nogama i kundacima pušaka. Čovjek nemoćno popušta i pada na pod. Oni ga gaze i ponovo udaraju nogama dok se uz tupe udarce čuju jauci i uzdasi. Iako je od nas udaljen više od pedeset metara, sve se jako dobro čuje. Zvukovi koje čujemo tjeraju mene i sve druge u našemu autobusu da dignemo glave i gledamo. Iz prvog autobusa već izvode i drugog čovjeka i ponavlja se scena od maloprije, samo što se sada uključuje još jedna skupina četnika i teritorijalaca. Njih desetak gaze i udaraju našu dvojicu. Dok vojska i njezini oficiri odrađuju svoj dio posla, četnici odrađuju svoj i zaista su složna i uigrana ekipa.

Pročitaj više

Dolazak u “kasarnu”

Dvorište je puno vojske i vojnih vozila koja su nas pratila, a tu je i onih stotinjak četnika i teritorijalaca koji su nas također cijelo vrijeme pratili. Prizor koji vidimo ne ulijeva nimalo povjerenja i sigurnosti jer četnici i teritorijalci divljaju, pjevaju, imaju oružje u rukama i pucaju u zrak dok se JNA nekako nezainteresirano drži po strani. Autobusi se parkiraju u polukrug kod jednog većeg i jednog manjeg hangara za vozila. U odnosu na sve objekte i cijeli prostor vojarne mi se nalazimo negdje na kraju. Položaj našeg autobusa pruža nam dobru preglednost cijelog dvorišta i ostalih autobusa. Malo dalje od nas, na izdvojenom mjestu, parkiran je vojni autobus koji je tu bio još prije našeg dolaska. Spuštam glavu duboko dolje jer opet oko naših prozora kruže četnici.

Pročitaj više

PUT STRAHA OD BOLNICE DO VOJARNE

Svi su naoružani i vatrenim oružjem pa nitko ovdje ne može biti siguran ni jamčiti, u tolikoj ekstazi mržnje, da netko neće zapucati po autobusima. Možda je to čega se bojim suludo, ali dok gledam njihova lica, izobličena od luđačke mržnje, onda mi je takav strah potpuno realan. Trudim se cijelo vrijeme ne gledati u njih, ali me ipak nešto tjera da ih pogledam. Na njihovim licima je vidljiva mržnja, obrasla su bradama i brkovima različitih dužina i svi se trude biti što neuredniji, a isto je i s njihovim kosama koje izviruju ispod različitih vrsta kapa, uglavnom šajkača. Ta lica su od mržnje deformirana, smrknutih obrva, osmijeh im služi samo kako bi pokazivali svoj cinizam, a odmahuju glavama pokazujući nam prezir. Uniforme su im uprljane i gotovo da ni jedan nema istu, a mnogo ih je u kombinaciji civilne i vojne odjeće. Po sebi imaju razne ukrase, a najviše su to kokarde i srpske zastave.

Pročitaj više

ODVODE NAS IZ BOLNICE

Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!

Pročitaj više

BOLNICA- UTOČIŠTE NADE I SPASA – 3. dio

U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!

Pročitaj više

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 2. dio

Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.

Pročitaj više

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 1. dio

Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:

Pročitaj više

SVE JE GOTOVO – 4. dio

Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.

Pročitaj više

SVE JE GOTOVO – 3. dio

Policajac iz naše skupine razgovara s doktoricom Vesnom Bosanac i osobljem bolnice, pita tko vodi pregovore o evakuaciji. Usto im objašnjava kako u gradu nema glavnog zapovjedništva ni zapovjedništva policije. Dok se on trudi objasniti situaciju u gradu, dobiva odgovor da oni sve znaju i da pregovore vodi povjerenik Vlade Marin Vidić Bili, ali da su u pregovore uključeni i Vlada i međunarodna zajednica.

Pročitaj više

SVE JE GOTOVO – 2. dio

U bolnici sam do sada bio dvaput. Odlazio sam posjetiti svoje ranjene suborce pa tako znam što ću u njoj zateći i kakvo je stanje. Svi ranjenici smješteni su u podrumskom prostoru jer su sve gornje etaže razrušene. U bolnicu se više ne ulazi na glavni ulaz nego na sporedni, koji u mirnodopsko vrijeme služi za prijam bolesnika dovezenih kolima hitne pomoći, a koji je ispod površine zemlje, u suterenu.

Pročitaj više

SVE JE GOTOVO – 1. dio

Dana 17. studenoga 1991. godine, Vukovar pred svitanje. Hladno je. Ulazim u podrum kuće probuditi ostale jer je moja stražarska smjena završila. Nas dvojicu je zamijenio drugi stražarski par, ali su i svi ostali bili već budni jer u ovo su vrijeme obično počinjali napadi. Zadnja dva dana ulične borbe su utihnule, nastavljena su samo granatiranja pa smo, nakon svakodnevnog povlačenja i gubljenja položaja, na istome mjestu.

Pročitaj više

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 4. dio

Neprijatelj je probio pozicije i niže prema centru grada, kod Tekstilne škole, pa sam se spustio sa svojom skupinom kao ispomoć u jednu kuću s crvenom fasadnom ciglom. Kuća je katnica, a iz koje se dobro vidi naviranje neprijatelja iz Cvjetnog naselja prema Prvomajskoj. Imaju plan izbiti na Prvomajsku cijelom njezinom dužinom pa je važno pokušati ih u tome spriječiti.

Pročitaj više

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 3. dio

Povlačimo se pod vatrom jer nas neprijatelj ne želi pustiti bez novih gubitaka. Od naše kuće do škole u koju se namjeravamo povući udaljenost je oko sedamdeset metara čistine, pa postoji velika mogućnost da netko od nas bude pogođen. Osim iz naše kuće izvlače se i ljudi iz kuća koje se nalaze pored naše. Najgora je teška strojnica koja neprestano puca po području kojim trebamo proći da bismo stigli do škole.

Pročitaj više

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 2. dio

Velika je konfuzija u našim redovima jer uopće ne dobivamo potpune informacije s drugih položaja, veze slabo rade. Većina baterija na „motorolama“ su prazne i nije ih moguće napuniti. Ne usudimo se  baš previše samostalno šetati od kuće do kuće i raspitivati se o situaciji. Toliko smo blizu neprijatelju te se lako može dogoditi da na svojoj crti obrane budemo zarobljeni ili ubijeni.

Pročitaj više

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 1.dio

Upravo riječ u naslovu poglavlja – pakao – najbolje opisuje stanje na tom dijelu bojišnice zadnjih mjeseca dana borbi za Vukovar. Bitka je bila posebno iscrpljujuća i teška, a tome u prilog najbolje svjedoči podatak kako je od ukupnog brojnog stanja 157 ljudi, 50-tak poginulo i 70-tak ranjeno. Poslije bitke za Vukovar vratio sam se u postrojbu i na ratište, te kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao u svim najvažnijim operacijama Hrvatske vojske. Ipak, moram priznati kako nikada više nisam vodio takvu bitku kao što je to bilo na Prvomajskoj u Vukovaru 1991. godine. Žao mi je što u knjizi nisam mogao spomenuti mnoge ljude čija imena nisam znao, a zasigurno su zaslužili da njihovo ime ostane upisano u povijesti stvaranja domovine Hrvatske.

Pročitaj više

Konačno u Vukovaru

Sjećanje mi se vratilo na 30. rujna 1991. godine, kada smo krenuli prema Vukovaru i bili sretni zbog toga što odlazimo na trenutno najopasnije ratište u Hrvatskoj. Naš put autobusom prema Vukovaru počeo je oko 15 sati uz hrvatske domoljubne pjesme koje smo iz srca svi naglas pjevali. Naša raspjevanost i sreća izvirali su iz ispunjene želje našeg zapovjedništva, a to je – otići u Vukovar i boriti se za svoju domovinu.

Pročitaj više

Uvod u knjigu – “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”

Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem  zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima.

Pročitaj više