Kada je stražar otvorio vrata, novi stanovnici ugledali su punu sobu ljudi koji su upravo večerali sjedeći na nekakvim prljavim madracima. U pridošle je znatiželjno gledalo desetine razrogačenih očiju, ali nitko se nije ni pomaknuo dok stražar nije zatvorio vrata.
Nakon toga, kao po komandi, svi su skočili odloživši tanjure sa žlicama u kojima je bilo nekakvo otužno tijesto „na suho“. Nastalo je opće grljenje, ljubljenje i rukovanje. Mnogi glasovi istodobno su ispitivali jedni druge:
– Otkuda vi? Gdje ste bili do sada? Kada ste stigli? Što ima novo? Tko je još došao?
Posebno su se raspitivali za pojedine suborce, prijatelje, rođake, o kojima su mislili da pridošli eventualno nešto znaju ili su nešto čuli o njihovoj sudbini.
U sobi veličine poveće školske učionice bilo je preko stotinu ljudi različite životne dobi i socijalno-društvenog statusa. Bilo je tu od osamnaestogodišnjaka, pa sve do sedamdesetogodišnjaka. Luka je mnoge poznavao „po viđenju“, a dobar dio i vrlo dobro: Emila Čakalića- sanitarnog inspektora, Željka Buljana – direktora Vupikovog ratarstva s kojim je bio u pritvoru u Veleprometu i koji je došao s onom prvom grupom iz vukovarske kasarne, Peru Lovrića – osobnog vozača povjerenika Vlade za Vukovar, Marina Vidića-Biloga, Dragu-Dugog s Mitnice – vrijednog malera, Nikolu – službenika u vukovarskoj Luci, Vladu Vebera – poznatog vukovarskog frizera za dame, „Beloga“ Dragutina Berghofera – vrsnog tapetara, Antu – iskusnog konobara iz Radničkog doma u Borovu, Mirka Raca – krojača s kojim je vođen iz Veleprometa na Ciglanu u Vukovaru, zatim Peru Džaltu – knjigovođu poduzeća „Velepromet“ te Petra zvanog „Deda“ iz Vojvodine. Bili su tu i njegovi mladi vukovarski redarstvenici – Lukini tečajci Vilko, Ivica i Ignjac, koji su mu se posebno obradovali, a i on njima.
Veliko iznenađenje za upravo pridošle bila je nazočnost gospode Slavka Antunovića i Ivana Mikića, vukovarskih katoličkih svećenika. Na upit što tu rade dvojica svećenika, čuli su da ih terete kako su ispod svećeničkih mantija nosili oružje i to „škorpiona“ kojima su ubijali Srbe. Nakon tog objašnjenja svi su se glasno nasmijali, pa i sami dvojica prozvanih.
– Uza sve sulude optužbe, ova je sigurno najluđa! – glasno je prokomentirao Luka i srdačno se pozdravio s ta dva kulturna i obrazovana čovjeka u čiju nevinost nitko u ovoj sobi nije sumnjao.
Zvonko, Mile i Luka nisu mogli doći k sebi. Kao da su doživjeli preporod, preobraćenje. Konačno su bili među svojima, tako dragim, bliskim i poznatim licima. Napokon je popustio grč, strah i neizvjesnost. Sve ovo doživljavali su kao neku vrst oslobađanja. U sobi je bilo puno svjetla, pa je to činilo ambijent, ovim došljacima iz mraka svake vrste, tako toplim. Naprosto su se glupo osjećali, jer dovedeni su u zloglasnu mitrovačku kaznionicu, a došlo im je nekako da se tome vesele.
Po tko zna koji put u ovim ratnim zbivanjima događale su se nenormalne stvari i ljudi su se nenormalno ponašali i osjećali.
– Dođite, osvježite se. – pozvali su pridošlice kada je na trenutak splasnula živa diskusija u kojoj su pridošlice morale ispričati gdje su bili deset dana od pada Vukovara, što znaju o ovome ili onome, što se tamo događalo kada su zarobljeni.
Četiri pridošla „vanzemaljca“, jer upravo su tako izgledali onako neobučeni, prljavi, ispaćeni i sluđeni, ušli su u manju prostoriju i ostali trenutak zatečeni kada je netko odvrnuo pipu na jednom od tri lavaboa.
– Voda! – otelo se jednome tonom koji vjerojatno koriste bušači kad ugledaju mlaz nafte iz bušotine.
Trojica pridošlih prišla su lavaboima, a četvrti je to učinio sa stojećim niskim lavaboom koji je očigledno služio za pranje nogu. Dok su žedno pili vodu i gotovo se igrali mlazom koji je neprestance darivao tu toliko dana neviđenu i za život neophodnu tekućinu, znatiželjno ih je promatralo desetine očiju, ali sada toplo, s odobravajućim smiješkom, s prijateljskim pljeskanjem po leđima.
Kako je baš pred dolazak novih stanovnika podijeljena večera, i to tako da je svaki zatočenik dobio u tanjuru nekoliko napola skuhanih makarona i krišku crnog pljesnivog kruha, u rukama svakog pridošlice stvorila se cijela porcija tijesta. To je značilo da se netko u sobi odrekao večere i zadovoljio sa samo kriškom kruha. Svjesni te činjenice „došljaci“ su s nelagodom pogledavali po sobi tražeći kome da zahvale za tu žrtvu, a osjećali su i dio krivice što su svojim dolaskom poremetili ustaljeni red i brojno stanje.
Tijesto je bilo hladno, ustajalo i potpuno neslano, ali kako cijeli dan ništa nisu jeli, „novaci“ su pojeli sve u trenu, jer količinski je to bilo tek nekoliko žlica. Kada su povečerali, stanovnici „trice“ pitali su pridošlice imaju li možda cigareta, jer već više dana nisu pušili. Kako su sva četvorica pridošlih bili pušači, a tamo u vukovarskoj vojarni redovito su dobivali cigarete, imali su po nekoliko kutija i odmah su sve razdijelili. U sobi je nastao veseli žamor, jer su sada „domaćini“ bili boljega raspoloženja i još veseliji. Očigledno je ovaj dolazak i njima promijenio svakodnevno sivilo, jer ovdje su vjerojatno svi dani bili nalik jedan drugome.
Luka je umoran od puta i slomljen nekakvim novim psihičkim stanjem, stanjem opuštanja, nakon tolikih dana u grču smrtnog straha i neizvjesnosti, umorno sjeo na jedan madrac i pogledao po sobi. Uzduž zidova i po sredini sobe bili su poredani stari madraci, veličine prostornog metra. Svaki ležaj sastojao se od dva takva madraca, ali ih nije bilo dovoljno za sve pa su ih spojili jedan uz drugoga i tako prekrili cijelu sobu. Ostavljene su samo stazice za hodanje do prostorije koja je služila za pranje i iz koje se ulazilo u zahod čučavac. Te dvije male prostorije služile su pušačima i kao pušionica, jer je u sobi gdje se boravilo i spavalo bilo strogo zabranjeno pušenje. Jastuka nije bilo, ali bilo je nešto deka pa se više spavača pokrivalo jednom dekom. No, kako je prostorija zagrijavana radijatorom, a soba je bila pretrpana ljudima, nije bilo potrebe za pokrivanjem, pogotovo zato što su svi spavali obučeni i obuveni. Drugi je problem bio što čarape nisu danima oprali, pa kad bi se uveče za spavanje svi izuli iz cipela u roku pola sata teško se disalo. Prozore noću nisu mogli otvarati jer je napolju bilo minus stupnjeva, a ljudi slabo obučeni, bez prekrivača ležali su na podu ispod njih. Nasuprot ulaznim vratima, uzduž cijeloga zida bilo je osam dvokrilnih prozora s metalnim rešetkama. Kroz njih su se vidjeli samo krovovi susjednih zgrada, jer su postavljeni iznad vidokruga i najvišeg čovjeka, kako ne bi vidio što se napolju događa.
Luka je ustao i uskom stazom između madraca složenih u kocke, krenuo u toalet. Ušao je u zahod koji se nalazio u maloj prostoriji pokraj kupaonice s lavaboima. Skinuo je hlače i donje rublje koje je bilo u takvom stanju da je jedino i moglo poslužiti umjesto toalet papira, koji nije vidio deset dana zatočeništva u Vukovaru, a i ovdje ga nisu uopće davali zarobljenicima. Nakon toga obukao je hlače bez toga inače neophodnog komadića robe, a ono što je nekada za to služilo bacio je u metalnu kantu za smeće koja je stajala u kutu.
Poslije dugo vremena oprao je pred spavanje ono najnužnije, pa postajao da se to malo posuši, jer se nije imao čime obrisati. Zube je već i zaboravio da se peru, ali ih je sada bar protrljao kažiprstom i isprao usta, kako bi ih bar malo osvježio. Poslije dugo vremena pogledao se u ogledalo. Ugledao je iscrpljeno lice, zaraslo u već ni sam nije znao koliko dnevnu bradu. Iznenadilo ga je što mu je brada većim dijelom bila sijeda, tako da je sam sebi izgledao stariji. S ogledala su ga gledale upale oči tamnih podočnjaka i pogled koji je izgubio sjaj. Kosa mu je danima bila neoprana, neuredna, bez sjaja i s više sijedih vlasi nego ranije.
U sobi su nakrcani stanovnici uglavnom sjedili na madracima, a poneki su šetali uskom stazom između poredanih madraca. Tiho se u skupinama razgovaralo, neki su ležali, neki već drijemali. Premda se tiho žamorilo, svi su kao po zapovijedi ustali kada se okrenula velika brava na ulaznim vratima. Očigledno su svi radeći bilo što podsvjesno, stalno osluškivali dolazak stražara, jer su već imali iskustvo što će se dogoditi ako ne poštuju kućni red. Jedan od elemenata tog reda bio je i da svi moraju ustati čim se čuje zvuk otvaranja brave i stajati ispred svog ležaja okrenuti leđima prema ulaznim vratima, odnosno stražaru, kako ga ne bi vidjeli i moguće mu zapamtili lik.
Stražar je pozvao da se iznese ambalaža i posuđe od večere. Nekoliko zarobljenika, već ranije određenih za taj posao, učinili su što je naređeno. Na opće iznenađenje nisu se vratili praznih ruku, već su počeli unositi velike kartonske kutije. Svi su začuđeno gledali pitajući se nisu li to neki neočekivani pokloni. Kada su sve kutije unesene i svi opet stali na svoja mjesta, ušao je sjedokosi pukovnik u maskirnoj odori i rekao neka se svi okrenu k njemu te zapovjednim tonom priopćio:
– Ovde su vam vojničke hlače, košulje, duge gaće i džemperi! Odmah se svi presvucite. Nitko ne sme biti drukčije obučen sem u vojničko!
Kada je stražar otišao i zaključao vrata, svi su se kao po zapovijedio okrenuli jedni prema drugima i počela su međusobna bezbrojna pitanja i konstatacije:
– Što ovo znači? Zašto nas oblače u vojničko? Možda ćemo u razmjenu, pa hoće da budemo tako obučeni? A što ako nas oblače da bi nas poslali na frontu, kao živi štit!? – upitao je netko zaprepašteno.
Nastao je tajac. Muk! Svi su zabezeknuto gledali jedni druge, a nitko se nije pomaknuo niti je uzeo robu iz kutija.
Tada je vozač Pero, sobni starješina kojega je za tu dužnost odredio netko od stražara, uzeo opremu i skidajući se, ustvrdio:
– Ljudi, što je tu je. Oblačimo se.
Svi su se kao po zapovijedi pokrenuli iz letargije. Nastala je gužva. Svatko je htio, kada se već mora, izabrati odjeću po mjeri. Jedni su se oblačili, pa skidali, jer im nije odgovarala veličina, razmjenjivali su se međusobno, dodavali komade robe jedni drugima. I opet je ljudski duh nadvladao trenutni strah, pa su se počeli šaliti na vlastiti način o tome kako su sada „pravi jugovojnici“, kako nekome bolje stoji ova odora od one koju je nosio braneći Vukovar, kako će nekoga zbog dobrog izgleda unaprijediti u čin i sve tako mladalački vickasto i na trenutke bezbrižno.
To nije bilo ništa neobično, jer u sobi je bilo najviše mladih dečki, još golobradih i punih života i snage, a koji su ne štedeći svoje tek propupale godine odlučno uzeli u ruke sve što je moglo pucati i stali na branik svoga rodnoga grada. I sada su djelovali kao da se ničega ne boje i tako su se dječački šalili na svoj račun, ali i na račun onih koji svojim sijedim bradama baš i nisu odavali veliku vojničku podobnost.
Uskoro su svi bili u odorama neprijateljske vojske, ogledavali su se kako im stoji, popravljali i poravnavali jedni drugima dijelove odjeće. Kako nisu imali remenje, a mnogima su hlače bile komotne, postavilo se pitanje kako riješiti problem da hlače ne moraju sve vrijeme držati rukama. Netko se dosjetio i uskoro su svi vezali hlače špagom izvučenom iz madraca.
Očito je dobro procijenio koliko vremena treba zarobljenicima za presvlačenje, jer je ponovno došao onaj isti sjedokosi pukovnik i naredio da se iznesu kutije, a na izlazu je ironično dobacio:
– Taaako vidiš. Sada bar ličite na ljude.
Neonsko svjetlo na stropu iznenada se ugasilo, a gasili su ga stražari s vanjske strane, iz hodnika. Nastupilo je „zatvorsko povečerje“. Soba je ostala u polutami, jer je bilo upaljeno požarno svjetlo iznad vrata prostorije za pranje koje je i inače gorjelo noću. Umorni od svih uzbuđenja i obučeni u zimske vojničke odore svi su polijegali i ubrzo utonuli u san.
Luka se ispružio između Zvonka i njegova knjigovođe Pere. Nakon dugo vremena bio je smiren. Nije se u tim trenutcima više bojao, jer je toliko ljudi bilo oko njega. Bili su istih misli i zbog istog su razloga bili ovdje. Koliko god bude bilo teško, dijelit će to na preko sto dijelova. Većinom se od ranije poznaju, razumiju jedan drugoga, suosjećaju u zajedničkoj patnji, solidarno dijele sve nedaće, hrabre se međusobno. Gledao je Luka poredana i usnula tijela. Ležali su jedan uz drugoga, nije bilo mjesta za okrenuti se. No, ipak je i u snu bilo nespokojnosti. Netko je glasno uzdisao, netko u snu zazivao majku, netko viknuo ratni poklič, netko nešto nerazgovjetno govorio, a neki su bezbrižno glasno hrkali.
Poslije dugo vremena Luka je mirno zaspao. Nastavak…
2 komentara