Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho. Luka je osjetio tihu drhtavicu. Mladi policajac Miro bio je ljepuškast, dječačkog izraza lica, nježne konstrukcije, crne kovrčave kose, toliko uvijek miran i neupadljiv, gotovo stidljiv. Nikada nikome nije rekao ružnu riječ, nikada se ni s kim nije sporječkao, svakome je našao lijepu riječ. Bio je, što bi se reklo, „kao curica“.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
– Boli li te, Miro? – glupo je upitao Luka. Kimnuo je glavom. Luka mu je blago stisnuo ruku, želeći mu izraziti svoje suosjećanje i smiriti svoj i njegov strah. Što li ih je još čekalo?
Miroslav je tu noć izveden. Samo što su za njim zatvorena vrata, začulo se više glasova, kao da su nahrupili na njega. Kroz tanka vrata od iverice čujnost je bila potpuna.
– A… tu si, majčicu ti. Gdje ti je sad uniforma Tuđmanovog redarstvenika? Šta si radio, koliko si Srba ubio?
– Nikoga nisam ubio, bio sam cijeli rat na osiguranju policijske zgrade. – s puno straha u glasu, očajnički je izdeklamirao prestrašeni Miro.
– Šta ste radili u gradu? Šta je radio Ivica Savaj?
– Bio…bio je šef skladišta… s hranom, pićem, namirnicama i… i šef kuhinje u policijskoj zgradi. – uplašeno je mucao Miro.
– Šta je radio Ivica Bičanić?
– On je bio Savajev zamjenik. – rezignirano je rekao Miro vjerojatno shvaćajući da ti odgovori neće pasti na plodno tlo, s obzirom na to kakvo su mišljenje imale pridošlice o osobama o kojima su ga ispitivale.
– Koga ti zajebavaš!? – dreknuo je ljutiti glas.
– Svi ste vi bili nevinašca, ha, ha, ha… šef kuhinje, njegov zamjenik.
– Pa kako vas nije sramota! – vikao je neki glas, a onda su počeli pljuštati udarci i Mirino zapomaganje.
– Ne, ne, nemojte, nisam ništa skrivio, molim vas što radite!
U jednom je trenutku Miro zašutio, nešto se strašno događalo, a uskoro su užasnuti nijemi svjedoci u sobi dobili potvrdu strahote, jer su samo čuli Mirin očajnički, gotovo smrtni vapaj:
– Ali… ne toooo!
Više se ništa nije čulo, nagla tišina svjedočila je da se Miro više nikada neće vratiti.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Obično su one koje su vodili na ispitivanje odvodili u jednu prostoriju iza sobe sa zatočenicima, koja je s njom dijelila zajednički zid, pa se i iz te sobe čulo zlostavljanje. Miro je očito imao nesreću da je odmah kad je izašao u prolazno predvorje ispred vrata Pritvora, naišla skupina mlađih krvnika koji su hodali okolo i tražili upravo takvu priliku kakva im se pružila kada su ugledali Miroslava i koji su ga poznavali da je policajac.
U pritvoru je bila situacija tako teška i disanje se prigušilo, nitko se nije pomakao, svi su gledali u pod ili nekamo u prazno. Zavladao je očaj, jer ovo što su čuli odmah tu, pred vratima, na koji metar udaljenosti, bilo je toliko očigledno, prepoznatljivo, užasno. Pucanj se nije čuo, ali čuo se posljednji vapaj nevinog mladog policajca koji je bio pred stvaranjem obitelji, pred kojim je bila svijetla budućnost.
Svi su u sobi željeli da što prije svane, jer po danu ih nisu dirali. Čekali su da padne noć, dolazili su točno u pola noći i provodili svoj pripremljeni pir zbog kojega su izdvojeni i ovdje sklonjeni ovi nesretni ljudi. Odvodili su ljude na mučenje i ubijanje samo noću, „u sitne sate“.
Luka je bio sav u znoju, u nekakvom bunilu, potpunoj konsternaciji, sada uvjeren da samo čeka svoj red za put u vječnost. Oslonio se na lakat u nadi da će bar malo zaspati, jer samo bi tako uspio pobjeći iz ove užasne stvarnosti. Sklopio je umorne oči, a misli su navrle:
– Znači, ovdje je kraj moga puta. Hoće li moji ikada saznati gdje su mi ostatci kako bi me dostojno pokopali? Bar da je supruga preživjela, da sin ne ostane sam na ovome svijetu, bez oba roditelja.
– Sin! – proletjelo je Luki kroz glavu.
– Samo da za njega ne saznaju. Dragovoljac, od prvih dana obrane Vukovara, do ranjavanja na prvoj crti obrane Mitnice, na takozvanom crnom putu prema Vučedolu.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/tata-dosao-sam-se-boriti/
Prethodno:https://vilimbook.com/soba-smrti/
1 komentar