BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 2. dio
Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.