Policajac iz naše skupine razgovara s doktoricom Vesnom Bosanac i osobljem bolnice, pita tko vodi pregovore o evakuaciji. Usto im objašnjava kako u gradu nema glavnog zapovjedništva ni zapovjedništva policije. Dok se on trudi objasniti situaciju u gradu, dobiva odgovor da oni sve znaju i da pregovore vodi povjerenik Vlade Marin Vidić Bili, ali da su u pregovore uključeni i Vlada i međunarodna zajednica.
Nas to obeshrabruje, jer uza svu dobru volju i želju ljudi koji upravljaju bolnicom, mi vojnici bismo se puno bolje osjećali kada bi pregovore o predaji vodio netko od naših zapovjednika. Iako bismo mi to željeli, shvaćamo da se ne vode pregovori i o nama vojnicima, kojih je još popriličan broj u gradu. Ako je potrebno nekoga žrtvovati za spas nemoćnih ljudi ovoga grada, jasno nam je da to trebamo biti mi i zato osjećamo da bi nam bilo lakše kada bismo na čelu imali nekoga tko bi nas u tom žrtvovanju vodio, bilo da se radi o borbi do zadnjeg čovjeka ili o vojničkoj predaji.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Želimo znati što je najbolje u ovom trenutku činiti i kako se ponašati. Dobivamo odgovor da je najvažnije da se iz smjera bolnice ne pruža nikakav otpor, a svatko od nas koji smo raspoređeni po položajima oko bolnice treba sam odlučiti što će učiniti. Svi oni koji su lakše ranjeni mogu doći u bolnicu i predati se kao ranjenici, ali oružje ne smiju nositi sa sobom, a za sve ostale se predlaže da krenu iz grada u proboje. Među nama braniteljima malo je onih koji nisu imali neku ozljedu od ranjavanja, ali isto tako svi lakši ranjenici su se brzo vraćali u borbu. Za izlazak iz grada probojem jednostavno je bilo donijeti odluku, ali ga nije bilo lako izvesti u okolnostima u kojima se mi sada nalazimo. Naši obrambeni položaji svedeni su na veoma mali prostor, potpuno smo okruženi velikim neprijateljskim snagama. Mogućnost izlaska iz grada u ovom je trenutku potpuno jednaka šansama dobitka na lutriji pa će svatko od nas morati dobro razmisliti i odlučiti za sebe.
Sastanak s vodstvom bolnice je gotov, pa odlučujemo obići svoje ranjene suborce. Dogovorili smo se za sat vremena naći kod izlaza iz bolnice. Od mojih prijatelja i suboraca koji su sa mnom došli iz Zagreba osam ih je smješteno ovdje.
Josip Nemec je zapovjednik naše skupine od devetnaest ljudi, iz Orahovice je, najstariji je i izgleda uz nas kao tata među djecom, jer se tako autoritativno i ponaša. Osim autoriteta i gruboga glasa, ima grube crte lica i specifičan orlovski nos. Karakter mu je onakav kakav vođa u ratu mora imati: hrabar je, odlučan i pravedan. Ranjen je desetak dana po dolasku u Vukovar u jednoj našoj intervenciji na području Sajmišta, krhotine granate pogodile su ga u trbuh i noge. Odbio je izaći konvojem ranjenika iz grada zbog osjećaja odgovornosti koji je imao prema nama kao zapovjednik. Uvijek je pun optimizma pa tako djeluje i na druge, a za njega nikada nema predaje. Doživljavam ga baš onako po slavonski, a to znači da je pravi „lola“.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Andreas Lehpamer, dečko iz Samobora, teško je ranjen krhotinama granate po cijelome tijelu u borbama na području Prvomajske ulice sredinom studenog. Vrlo hrabar, smiren i uvijek spreman za akciju .
Harlan von Besinger, dečko iz Gajnica, u zapadnom dijelu Zagreba, pravi „purger“, malo punije građe. Teško je ranjen u nogu i trbuh gelerima granate kod Osnovne škole II. kongresa. Ljubitelj teških strojnica, a uvijek nasmijan, dobro raspoložen i spreman za šale i zezanciju. Zbog njegove vedrine i dobroćudnosti zovemo ga Beba. Uvijek je željan borbe i akcije, a posebno je zanimljivo da je bio pripadnik skupine koja je puškama s vrha silosa, uz potporu protuavionskog topa, srušila avion.
Boris Trifunovski je naš najteže ranjeni suborac, jer ga je granata izranjavala po cijelome tijelu u borbama za naselje Boško Buha, gotovo od glave do pete, a posebno su teške i kobne rane na donjem dijelu leđa koje ga trenutačno čine paraliziranim. Jedno vrijeme je bio u komi i bez svijesti. Posebno smiren i samozatajan tip, a hrabar i u prvim redovima u svakoj akciji.
Krešimir Vranješević je dečko iz Zagreba, visok je skoro dva metra i zovemo ga Dugi. Ranjen je u nogu na Prvomajskoj ulici kod „Doktorove kuće“ i presječena mu je ahilova tetiva pa ne može kontrolirati stopalo. Po cijelome tijelu ima sitnih gelera, ali mu, na sreću, oni ne čine nikakve smetnje. Po prirodi je pravi hiperaktivac, uvijek željan i gladan akcije. Uvijek je među prvima u borbama, veoma je hrabar i za njega ne postoji riječ poraz. Sudjelovao je u akciji rušenja aviona iznad Dunava koji su Harlan von Besinger, Domagoj Jakšić, Žarko Fruk, Saša Jezerik i on cijeli dan vrebali na vrhu silosa.
Robert Lengel, iz Zagreba, s Peščenice, po stilu života pravi roker. Ne priča puno i izgleda povučen u sebe, ali kada krene borba, sve te njegove osobine doživljavaju potpunu preobrazbu u nešto sasvim suprotno. Kad bi ga čovjek sreo u nekoj normalnoj životnoj sredini, sve bi za njega pomislio osim da bi mogao ratovati. Ranjen je sredinom studenog u ruku, nogu, a nekoliko sitnijih krhotina od granate ima po cijelome tijelu. On je također sudjelovao u rušenju aviona sa silosa.
Zvonko Gelemanović iz Gradiške, Slavonac, vojnik i ratnik dječjeg lica, a takav mu je i karakter. Uvijek je smiren, tih te izrazito pažljiv i obziran prema svakome. Nikada ništa ne prigovara niti se protivi bilo čemu, a hrabar i pošten baš u svemu. Za njega zaista vrijedi ona da „ne bi ni mrava zgazio“. Ranjen je metkom u nogu i smrskana mu je kost potkoljenice.
Željko Major je iz sela Čačinci, a naš zapovjednik JosipNemec iz Orahovice. Njih dvojica su i najstariji među nama. Raspon naših godina je od osamnaest do dvadeset tri, dok su on i zapovjednik u tridesetima. Željko je vrlo simpatičan i zgodan momak, visok, tamnoput, s velikim životnim iskustvom. Uvijek pokušava sve okrenuti na šalu šalu i prigovarati svemu i svačemu. To čini na svoj, samo njemu svojstven, jedinstven i poseban način, pa su njegovi prigovori zabavni. Svi obožavamo kada se on protiv nečega buni ili se s nečim ne slaže. Ranjen je granatom u rame i desnu ruku sredinom studenog.
Krećem u obilazak osmorice ranjenih prijatelja, što i nije problem, jer su svi u centralnoj prostoriji koja je nekad služila kao čekaonica. Glavni ulaz u suterenu vodi ravno na nju, površina joj je sto pedeset do dvjesto četvornih metara. Na ulazu s desne strane je staklena portirnica na koju se nadovezuju još neke prostorije, a iza njih, u desnom kutu, počinje hodnik koji vodi prema skloništu i starom dijelu bolnice. Ta centralna prostorija povezana je s drugim dijelovima bolnice koji su sada van upotrebe zbog sigurnosti. Po sredini ima nekoliko betonskih stupova i velikim je dijelom u staklenim stijenama, osim jednog čvrstog zida. Pretrpana je spojenim krevetima, a ostavljene su samo uske staze od pola metra da im se može prići s donje strane. Svi su moji prijatelji na jednome mjestu, odnosno u kutu koji je nasuprot ulazu. Pri svijesti su pa sa svima mogu popričati osim s Borisom, kojemu je, zbog težine ranjavanja i jer se nedavno probudio iz kome, svaka komunikacija otežana.
Pozdravljamo se i odmah počinjem dečkima objašnjavati situaciju, ali oni znaju puno više od mene. Pružam im potporu da izdrže još malo i govorim da će uskoro biti na sigurnom. Prenosim im ono što sam čuo od medicinskog osoblja – da će ranjenici iz bolnice pod pratnjom međunarodnog crvenog križa biti predani u hrvatske ruke. Objašnjavam im i to da se trenutačno između naših ljudi iz bolnice i neprijateljske vojske dogovaraju detalji. Svatko od nas nešto govori i komentira, jer sve što im sad govorim oni uglavnom znaju. To je i normalno jer su bliže izvoru informacija, a sve njih više zanima kakvo je stanje vani, pa im objašnjavam kako je sve gotovo i da se borbe praktički i ne vode.
Dok razgovaramo o svemu, pa tako i o predaji, ne pokazujem im strah od toga nego im govorim da mi se to čini kao dobro rješenje koje je sada najbolje za sve.
Vrijeme mi je za odlazak pa se počinjem pozdravljati sa svima i objašnjavam im da ja još nemam pojma što ću učiniti, ali Major ima rješenje.
– Daj, pajdo, da ti ja „zderem“ rafal po nogama pa se i ti s nama ovdje izvali! – svi se smijemo iako to uopće nije tako neozbiljna ideja. Kad bi ranjenici brzo bili predani našoj strani, to bi zaista bilo najbolje.
Pozdravljajući se sa svima dolazim do našeg zapovjednika Josipa, koji je smješten u samom kutu. Povlači me prema sebi i ljubi u obraz tiho mi govoreći na uho:
– Ja im ništa ne vjerujem! Tko god može bar malo hodati, ne treba im pasti živ u ruke!
Dok mi to govori, pita me pazeći da drugi ne čuju kako ne bi stvorio paniku.
– Što ti misliš?
– Ne znam, pojma nemam.
Odgovaram mu onako kako zaista i mislim jer nemam pojma što ću učiniti. Josip mi nastavlja, još uvijek potiho, ali ne više na uho, objašnjavati što bi bilo najbolje.
– Razgovarao sam s momcima koji su koliko-toliko pokretni da odemo odavde. Slutim da će vojska baš prema ranjenima biti nemilosrdna. Ako si i ti za to da odemo odavde, dođi prije mraka. Ja krećem čim počne prvi mrak, a tko hoće sa mnom, neka ide.
– Dobro. – kratko odgovaram i opet se rukujemo.
Robert Lengel mi također govori da dođem k njima i da svi zajedno krenemo prema Vinkovcima.
Pozdravljam ih sve još jednom i odlazim.
Osim te osmorice koji su ovdje u bolnici, još petorica lakše ranjenih iz moje skupine smještena su u Borovu naselju, u tvornici obuće „Borovo“. Oni se nalaze u skloništu „Borovokomerca“ koje služi kao rezervna bolnica za lakše ranjenike, ali koji ipak ne mogu sudjelovati u borbama. Do njih više ne možemo doći jer smo se prije nešto više od sat vremena uvjerili da je Vukovar kod Lušca presječen i da se više ne može do Borova. Iskreno molim Boga da tamo bude sve u redu, jer ne znamo tko pregovara za njihovu predaju. Ono što smo čuli odnosi se samo na predaju bolnice. Bojim se da su oni prepušteni samima sebi i dragom Bogu.
Domagoj Pavić je zagrebački dečko iz Gajnica, veliki navijač Dinama i istinski domoljub, posebno je ponosan na svoje pravo hrvatsko ime. Hrabar je borac i odan prijatelj. U jednoj situaciji, dok su granatirali silos za vrijeme smjene u kojoj smo on i ja pazili na Dunav, spasio mi je život. Ne znam ni sam kako je to osjetio, ali bacio se na mene i otkotrljao me od mjesta na koje je pala minobacačka mina od 60 milimetara. Ranjen je u glavu na Prvomajskoj ulici od krhotina granate. Razbila mu je lubanju iznad lijevog uha, ali, srećom, nije probila do mozga.
Damir Mlinarić je Zagorac i nije otpočetka pripadao našoj postrojbi. Kad je u našoj bazi čuo da se nekolicina nas dobrovoljno javila za odlazak u opkoljeni grad, tražio je od svog zapovjednika da ga pusti s nama. Pošten i dobar momak, smiren, ali uvijek spreman za borbu. Nakon ranjavanja našeg zapovjednika Josipa, zajedno sa mnom je preuzeo zapovijedanje našom skupinom. Ranjen je tijekom jednog napada kad je tromblonska mina pala ni pet metara ispred mene i pogodila ga u potkoljenicu, premda je on sam bio udaljen desetak metara iza mene.
Ivica Hruškar je iz Zagreba, s Peščenice; ranjen je u nogu i ozlijeđena mu je kost. Miran, tih i povučen, ne govori puno, apsolutno nenametljiv, poslušan i hrabar vojnik. Sudjelovao je u svakoj akciji i uvijek se dobrovoljno javljao za borbu.
Domagoj Jakšić je iz Vrbovca; dobar, brbljav, uvijek ima nešto za reći i nikada nikome ništa ne prešuti, jednostavno „bez dlake na jeziku“. Pomalo hiperaktivan, hrabar, jedva čeka akciju, u svim borbama među prvima. Sudjelovao u podvigu rušenja neprijateljskog zrakoplova sa silosa. Ranjen je krhotinama granate po tijelu u borbama za naselje Boško Buha.
Igor Čaušević je iz Zagreba, njega poznajem od ranije jer smo kao djeca živjeli u istoj ulici. Nas dvojica smo se zajedno i prijavili u Zbor narodne garde. On je stalno željan akcije i adrenalina, voli puno pričati i uvijek je dobroćudan ,a posebno je hrabar momak. Ranjen je metkom u stopalo u Prvomajskoj ulici. Nije bilo borbene situacije u koju on nije bio spreman uletjeti i boriti se.
Osim svih tih ranjenih suboraca ranjen je i Mladen Kosec, koji više nije bio u Vukovaru jer je imao sreću da je sredinom listopada s ostalih stotinjak ranjenih izišao iz grada uz pomoć Međunarodnoga Crvenog križa i organizacije „Liječnici bez granica“. Ranjen je krhotinama granate po nogama i trbuhu u borbama na području Bugarskoga groblja.
Mladen Kosec je Zagorac i posebno hrabar borac, u stanju je cijelu skupinu povući naprijed i motivirati nas ostale svojim žarom u borbi. Posebno je bio nezaustavljiv u paru sa Sašom, a na sve opasnosti uopće se nije obazirao. To je katkada graničilo s ludošću, ali za njega je vrijedilo pravilo da treba razmišljati samo o napredovanju, bez uzmaka.
Mijo Franjić i Saša Jezerik poginuli su na području Prvomajske ulice za vrijeme najvećih borbi i u doba kad je neprijatelj po svaku cijenu namjeravao na tome mjestu probiti crtu obrane.
Miju je krhotina tromblonske mine pogodila u glavu i na mjestu usmrtila. On i Žarko Fruk su dobrovoljno otišli kao ispomoć na položaje HOS-ovaca Bio je iz Prozora u Bosni i Hercegovini, izrazito skroman i povučen. Zračio je dobrotom i mirnoćom i bio prožet dubokom religioznošću.
Saša je poginuo u zauzimanju jedne velike kuće koja je bila jaka utvrda i dominantna točka u ulici Svetozara Markovića, okomitoj na Prvomajsku. Pogodio ga je rafal iz teške strojnice po glavi i tijelu te je na mjestu umro. Saša je karakterom bio sličan Mladenu i uvijek je razmišljao samo o napredovanju. Prije akcije se znao motivirati slušajući Michaela Jacksona na „walkmanu“. Bio je dečko iz Trnja u Zagrebu, izgledom je nalikovao na Al Pacina iz njegovih najranijih filmova. Bio je uvijek spreman na akciju i glavna poštapalica mu je bila „Buraz, give me five!“. I on je sudjelovao u rušenju aviona iznad Dunava.
Za dvojicu naših suboraca, Marka i Žarka, više ne znam gdje su i jesu li živi jer smo se razišli pri povlačenju preko Vuke s Milovog Brda. Zadnje što znam je da su bili negdje na položajima u gradu, a vjerojatno i oni, ako su živi, razmišljaju što činiti u ovoj situaciji.
Žarko Fruk je Zagorac iz Krapine, odličan čovjek i borac, ima čvrst stav o svemu, a uvijek je smiren i staložen. Hrabar je i stalno u prvim redovima, a ima iskustvo iz policije, odakle je došao u našu prvu brigadu ZNG-a. Njega cijelo vrijeme doživljavam posebno snalažljivim čovjekom koji se može izvući iz svih situacija.
Marko Rogić je iz Zagreba, s Peščenice. S njim i Domagojem Pavićem bio sam u najboljim odnosima. Marko i ja smo stalno bili zajedno u akcijama i borbama, sve dok se nismo razdvojili i prerasporedili u druge skupine i na različite položaje nakon povlačenja iz škole II. kongresa u naselje Boško Buha. Pametan je i načitan te filozofski nastrojen, s dobrim osjećajem za pravednost. Posebno je simpatičan jer izgovara „tvrdo“ glas r. Uvijek je u akcijama među prvima i posebno je hrabar. Nikada se nije previše uzbuđivao zbog teških i bezizlaznih situacija, a na sve je gledao optimistično. Bio mi je veliki oslonac u trenucima kad sam shvaćao da je sve gotovo i da je pitanje trenutka kada ćemo biti zarobljeni. U strahu od predaje i vjerojatno psihičkom slomu koji sam doživio u borbama za Prvomajsku razmišljao sam da se raznesem bombom. Svi smo imali bombu koju smo čuvali za sebe i koja je trebala poslužiti kako bismo si oduzeli život u slučaju da se moramo predati. Marko je ipak potpuno drugačije razmišljao te me odgovorio od tog čina obrazloženjem da nada zadnja umire i da uvijek postoji način da se preživi.
Nastavlja se…https://vilimbook.com/sve-je-gotovo-4-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/sve-je-gotovo-2/
1 komentar