Nakon desetak minuta hoda po kišici dolazimo do velikog kompleksa s hangarima koje sam vidio sinoć. Pred ulazom smo u dvorište prepuno ljudi, koje je s naše lijeve strane i iz kojeg izlaze i ulaze vojna vozila. Ulazimo kroz kolni ulaz, na lijevoj strani se nalazi portirnica u kojoj su dva stražara koji nas samo promatraju ne pitajući nikoga ništa. Iza portirnice, s lijeve strane je niski objekt koji u mirnodopsko vrijeme služi kao upravna zgrada. S desne strane dvorišta smješten je jedan niži objekt, a dalje iza njega se vidi nekoliko hangara s krovovima polukružnog oblika. Nasuprot kolnom ulazu je još jedan manji objekt, a ispred njega je formirana kolona ljudi koji čekaju ispred da uđu unutra. Oko njih su vojni policajci, ali i četnici i teritorijalci koji ih pljuju i vrijeđaju. Deda nas priključuje toj koloni u kojoj su zarobljenici kao i mi pa produžuje prema tom objektu na čijem ulazu razgovara s vojnim policajcima. Čim smo se priključili koloni, primjećuju nas četnici i odmah dolaze i do nas te nas počinju pljuvati i psovati nam ustašku mater govoreći nam da nas sve treba pobiti. Od svih njih najgori je jedan stari, vjerojatno teritorijalac, teška pijanica neuredne i prljave kose i odjeće, bez zubi, mršav i nizak. Radije bih da me sto ljudi ispljuje nego on. Optužuje Perkovića da ga je vidio kako puca iz snajpera, što izaziva reakciju oduševljenja kod ostalih pljuvača koji su jedva dočekali bilo kakvu besmislenu optužbu. Jedan mlađi, visok i mršav četnik, rijetke, duge brade, sa šubarom na glavi, dolazi do Perkovića i pljusne ga nekoliko puta. U ruci mu je ‘škorpion’, a za pasom nož. Lice mu je opijeno mržnjom dok vidljivo uživa u pljuskanju. Vojni policajci koji su bili u našoj pratnji ipak ga odvlače od njega govoreći mu da se makne, no on i dalje galami kako će nas sve poklati. Koliko li je ovdje ludosti! Jedna stara, oronula pijanica i ništavilo od čovjeka, u stanju je optužiti nekoga da je pucao iz snajpera, a ovdje se za to ide pod nož.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Dolazi Deda s nekim vojnim policajcem, tamnoputim s brčićima, odjevenimu odoru JNA s maskirnim prslukom preko kojeg ima bijele „opasače“ vojne policije, a oslovljava ga činom vodnika.
– To su ova sedmorica! Lepo se pobrini za njih, neka idu dalje odavde!
– Dobro, u redu! – odgovara vodnik s brčićima koji je ovdje zadužen za čuvanje zarobljenika.
Deda i vojnici udaljavaju se od nas bez ikakvog pozdrava i osvrtanja, vjerojatno je i tom starcu bilo dosta svega.
U koloni je pedesetak ljudi, nekoliko ih je već ušlo u zgradu nakon što su ih pretresli vojni policajci. Oko kolone je, osim vojnih policajaca, desetak teritorijalaca i sedam, osam četnika koji sve više počinju maltretirati i udarati sve nas u koloni. Jednog starijeg čovjeka optužuje onaj stari pijanac:
– On je ubij’o! Ma je, on je! Znam ga ja! – dere se i uz to psuje.
Vojni policajci uopće ne reagiraju na sve to nego samo drže puške uperene u nas.
– Ma dođi ‘vamo, bre! – visoki, mršavi četnik povlači tog starijeg čovjeka za kaput i vuče ga iz kolone.
Udara ga šakama, a pridružuju se i ostali te ga vuku prema gajbama sa staklenim bocama složenim kraj bočnog zida zgrade u koju ulazimo. Srušili su ga na pod pa ga udaraju nogama. Pognute glave sve to gledam i zovem Gospu upomoć. Daleko smo mi tu od sigurnosti, opet počinju nove muke i njima se ne nazire kraj.
Molim se i pozivam Boga da bude uz mene jer ove batine koje gledam znak su da ništa još nije gotovo i da neizvjesnost naše sudbine tek počinje.
Mršavi četnik uzima iz jedne gajbe bocu i razbije ju o zid, u ruci mu ostaje samo vrat s oštrim šiljcima. Dok starac jauče od bolova, četnik s razbijenom bocom u ruci viče:
– Daj ga ‘vamo! Daj ga, bre, ‘vamo!
Odlazi prema ogradi udaljavajući se od gajbi i mjesta gdje ga tuku. Prema prolazu van kruga dvorišta s vanjske strane ograde je trava pa dalje neki put, a sam prolaz služi kao stražnji izlaz. Četnik stoji na travi s vanjske strane ograde i galami:
– Daj ga! Daj ga!
Ostali četnici već su uhvatili starca za noge i odvlače ga na travu kod tog četnika prateći ga točno do mjesta gdje je on tražio da dovuku čovjeka.
O Bože, zar opet sve počinje?
Bez obzira na užas koji se zbiva, vojni policajci obavljaju svoju dužnost kao da se ništa ne događa i polako nas propuštaju unutra. Četnik s razbijenom bocom i dalje viče:
– Daj ga, daj ga! Daj da ga prikoljem!
Bacili su jadnog starca potrbuške do nogu mladog četnika, ruke su mu svinute na leđima i pritiskuju ih koljenima, a trojica mu drže noge. Mladi četnik mu čizmom staje na glavu okrenutu u stranu i pritišće je na zemlju stojeći mu na licu. Starac ne izgovara niti riječi ali plače, svjestan da živi posljednje trenutke.
Mladi četnik se saginje i ostatkom boce reže mu vrat.
Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.
Na redu sam za pretres, žalim što nisam prije došao na red kako ne bih svjedočio ovom monstruoznom činu. Na ulaznim vratima objekta dva vojna policajca me vuku unutra i počinju s pretresom. U glavnoj prostoriji, dva metra ispred mene, na stolu sjedi vodnik i, držeći se jednom rukom za bocu „Ballantinesa“, promatra sve što se događa. S lijeve i desne strane nalaze se vrata koja vode u druge dvije prostorije. Uz njega stoje dva vojna policajca koji gledaju iza mene u nove ljude priključene koloni. Prazan sam i ravnodušan, usadila se u me još jedna slika užasa, a ako ima išta monstruoznije od samoga čina, onda je to činjenica da je sve pratila vojna policija. Pitam se kako sam mogao i pomisliti da ćemo uz njih biti sigurni. Čak više i ne očekujem čovječnije postupanje s nama. Vojna policija i vojska bili su prisutni i na Ovčari pa se zaista ne moram ničemu više čuditi.
Sve je sada u Božjim rukama. Ponovo se prepuštam mislima i u njima zovem Majku Božju i Isusa, ali više ne osjećam strah.
Bože, je li to tvoje djelo?
Je li bolje bojati se ili biti ravnodušan?
Pomirio sam se s time da mora biti ovako i moj duh se prilagodio stanju u kojem se nalazim.
Pretresanje je dosta grubo, a kad su se uvjerili da nemam ništa kod sebe, guraju me u lijevu prostoriju.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Prolazim kroz drvena vrata u prostoriju od dvadesetak „kvadrata“ u kojoj je natiskano dvadesetak ljudi koji sjede na paletama složenim po podu. Na zidu je prozor bez stakla koji gleda na dvorište iz kojeg smo ušli. Nasuprot vratima, naslonjen uza zid, stoji stari drveni ormar koji je služio vjerojatno za alat. Sjedam pokraj starijeg čovjeka koji me pozdravlja pružajući mi ruku te se predstavlja kao Željko Juhas. Nakon što mu govorim svoje ime upoznajem se i s čovjekom s moje desne strane, Ivanom Đakovićem. Obojica imaju blizu pedeset godina, ali vidljivo je da je Juhas stariji. Ivan Đaković je visok, jake građe i krupnih kostiju te istaknutih čeljusti, prosijede kose začešljane prema gore i velikih gustih obrva. Ima „krupan“ glas, a to se čuje čak i dok tiho govori. Juhas je potpuno drugačiji od Đakovića: nizak i mršav, uskog lica, na očima ima naočale, a na glavi šešir, nježnoga i tihoga glasa.
Obraćam se Đakoviću:
– Gdje smo mi sada?
– Velepromet, ovo zovu stolarija. – odgovara mi i pita me:
– Odakle si ti?
– Iz Zagreba. – potiho mu odgovaram i opet pitam čovjeka kao da on odlučuje o našoj sudbini:
– Što će biti s nama?
– To samo Bog zna! Muškarce su odvojili od žena i djece! Sinoć su izvodili ljude odavde iz hangara i okolo ih ubijali!
Đaković potvrđuje moje sumnje.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/iz-stolarije-kao-kokosi-na-klanje/
Prethodno: https://vilimbook.com/nastavlja-se-drama-u-modoteksu/
1 komentar