Ležim na krevetu uz prozor kroz koji probija prosinačka zima, pogleda uperenog u strop. Sunčeva svjetlost sramežljivo proviruje kroz rešetke na prozoru otkrivajući tek komadić neba. Okružen sam petoricom ljudi koji, svaki na svoj način, prekraćuju vrijeme u ovoj kolotečini takozvanog života.
Svoj život više ne mogu zvati životom, jer on to više i nije, već je postao preživljavanje iz dana u dan. Živim, a života u meni nema i jedina utjeha mi je da su mi djeca i žena konačno sigurni.
U mislima još čujem galamu oko kućice u kojoj sam se skrivao posljednjih nekoliko dana. Prisjećam se svega što se događalo tog dana, od kada za mene počinje život kakav ni u snu nisam slutio da ću živjeti.
Policija je provalila u prostorije na katu, a pokrete specijalaca i zvukove njihova kretanja koji su dopirali s ulice čuo sam sve jasnije jer sam bio u prizemlju. Skinuo sam sa sebe svu odjeću i ostao samo u gaćama, a zatim otišao u kupaonicu koja ima prozor prema dvorištu, gdje sam svakog trena očekivao upad specijalaca. Ušli su u dvorište i u trenutku kada je prvi specijalac došao do prozorčića kupaonice na pola metra od mene, gdje nas je dijelio samo zid, javio sam se:
-„Ovdje Vilim Karlović, nisam naoružan i izlazim iz kuće!“
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Polako sam otišao do izlaznih vrata te male kućice, koja ima jedva desetak kvadratnih metara, otvorio sam ih i nakon što sam se spustio na koljena, onako gol, samo u gaćama, legao sam ispred vrata na beton u dvorištu. Ispred sebe sam vidio zamaskirane specijalce kako se s uperenim kratkim strojnicama kreću prema meni i bez puno galame počinju svoje već dobro uvježbane radnje. Očekivao sam svaki tren da bih mogao početi dobivati batine jer sam se ipak mjesec dana skrivao i bježao od policije, ali to se nije dogodilo. Nekoliko njih došlo je do mene i stavili su mi lisice na ruke. Nakon toga su me podigli i pripremili za odvođenje. Na ulici sam vidio neke šefove iz policije, a prepoznao sam i jednog ratnog druga iz specijalne policije koji im je zapovijedao. Premda sam bio u jadnom stanju, trudio sam se biti dostojanstven, a u tome mi je pomogao i jedan od šefova koji je specijalcima zapovjedio da mi donesu odjeću i obuku me. Vjerujem da sam tu povlasticu i poštovanje zaslužio svojim doprinosom za domovinu kao hrvatski branitelj, što su svi oni i znali.
Konačno sam u tim trenucima osjetio olakšanje. Mjesec dana sam se skrivao i bježao, no tada, u trenutku uhićenja u toj malenoj kućici u kojoj sam boravio, laknulo mi je što su me našli i uhitili.
Učinio sam nešto strašno.
Oduzeo sam život.
Ubio sam čovjeka kojem sam bio vjenčani kum.
Nakon uhićenja odveli su me na ispitivanje u policijsku postaju gdje sam trebao dati izjavu pred državnom i svojom odvjetnicom Jadrankom Sloković. Odlučio sam sve priznati , a svojoj sam odvjetnici rekao da ću djelo priznati pa neka mi Bog sudi koliko sam kriv.
Potpuno sam deprimiran, ne mogu ni pretpostaviti u kojem smjeru sada kreće moj život. Nalazim se u pritvoru zagrebačkog zatvora Remetinec i čekam podizanje optužnice. Umjesto obiteljskog života sa suprugom i šest sinova, počinjem život bez njih, među ljudima koji su osumnjičeni za razna kaznena djela: krađe, provale, drogu, razbojstva, prijevare i ostalo.
Pitam sam sebe, a ujedno i dragog Boga, je li mi tu mjesto, pripadam li ovdje i na neki se način, sebično zanemarujući ono što sam počinio, samosažalijevam.
Prisjećam se i tog dana kada sam mu oduzeo život. Nisam to želio i svim sam silama pokušavao izbjeći najgore, no strah za živote moje djece bio je prevelik. Ispalio sam nekoliko hitaca u čovjeka zbog kojeg sam posljednjih mjeseci živio noćnu moru. Ljut sam i na njega jer nikako mi nije jasno zašto mi je to činio i prijetio mi ubojstvom djece. Osim ljutnje, u meni je veliko razočaranje zbog toga što smo u ratnim neprilikama čuvali jedan drugome glavu i zajedno ratovali zadnje dvije godine rata, a sada su nam obojici uništeni životi. I tada, muke koje sam proživljavao s njim preslikale su se iz sadašnjosti i postale dijelom prošlog vremena, patnje koju sam proživljavao prije sedamnaest godina. Bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima su nastajale, moje su se patnje potpuno, na neki začuđujući način, stopile u jedno, u jednu patnju, u jednu bol.
Istu večer kada se to dogodilo počeo sam se moliti i iskati od Boga oprost za teški grijeh koji sam počinio, a počeo sam se odmah moliti i za pokojnikovu dušu. Iskreno sam se molio da i njemu Bog oprosti sve što je loše počinio i primi ga u svoje okrilje.
Nakon nekoliko dana boravka u zatvoru i dalje si postavljam ista pitanja:
Bože, ima li nade za mene?
Što me čeka? Nemam više ni ženu ni djecu, imam samo ovaj zatvor i sve oko mene čini me nesretnim. Što da radim, dobri moj Gospode?
Jedino je dobro u svemu ovome što se od prvog trena tog teškog događaja oslanjam na Boga. Sve Mu se više priklanjam i samo od Njega tražim odgovore za koje vjerujem da ih mogu i dobiti .
U svojim razmišljanjima svakodnevno i stalno postavljam si pitanja: je li se sve ovo moralo dogoditi, jesam li imao još koju mogućnost?
Ne znam što me čeka, znam da nije dobro i da presuda može biti i nekoliko desetaka godina.
U trenucima svog boravka ovdje dobro se i sigurno osjećam samo s Gospodom, kojem se iskreno molim i obraćam. Komunikaciju s ostalim ljudima iz sobe svodim na nužnu kako bih uopće opstao u ovakvoj sredini. Redovito se molim nekoliko puta dnevno i potpuno se predajem Gospodu u ruke.
Razmišljam o sebi i analiziram svoj život, u kojem sada vidim mnoge propuste i pogreške.
Tko sam i što sam ja?
Mogu li ja, ovakav kakav jesam, slijediti Božji put i biti Božji čovjek? Može li to što sam oduzeo život čovjeku uopće biti prekretnica u mom životu na putu do velike Istine, do Boga?
Bože moj, što i kako sada, kako dalje?
Kako da gradim svoj život u ovom zatvoru i još godinama tako?
Čemu da se nadam?
Bože moj, pomozi mi da shvatim i naučim se živjeti s time!
Kako ću sada moći odgajati svoju djecu?
Kako ću ih voljeti i pokazivati im to? Kako ću sada slaviti njihove rođendane, njihove pričesti , njihove krizme?
Kako ću ih učiti moliti , Bože moj?
Ne vidim ništa dobro u ovome svemu. Kako da sve ovo izdržim, Gospode moj?
Ne preostaje mi ništa drugo nego se u potpunosti posvetiti Gospodu jer jedino tako ću moći imati nekakvu nadu da moj život ipak ima smisla.
Nakon četiri mjeseca boravka u zatvorskoj ćeliji s još petoricom zatvorenika, moje svakodnevne molitve su sve dublje i intenzivnije, povezujem se s Gospodom na nevjerojatan način. Za vrijeme jedne večernje molitve, dok sam zatvorenih očiju bio potpuno predan molitvi, u misao mi dolazi odluka da zatražim od uprave zatvora boravak u samici. Želim se u potpunosti posvetiti Gospodu, a u meni se sve više budi neopisiva želja za Istinom i pronicanjem u misterij vjere. U trenucima kada je čovjeku potrebno ozdravljenje i obraćenje, najbolje je to učiniti u samoći i miru pa je stoga i moja odluka takva. Čekajući odgovor uprave i dalje nastavljam s predanom molitvom.
Soba u kojoj sam do sada boravio bila je dobra i uredna, nepušačka, pa čak i jedna od najboljih u zatvoru, ali ipak nije bilo moguće među još pet različitih osoba potpuno svoj život posvetiti Bogu. Režim života u ovom zatvoru je poseban, jer ovo je pritvor, gdje smo u jednoj sobi zatvoreni 22 sata dnevno, a nismo u njoj jedino za vrijeme dvosatne šetnje u krugu dvorišta. Sve se događa između ova četiri zida: jelo, spavanje, tjelovježba, kupanje pa čak i nužda. U sobi su televizor i radio, ali to može imati i svojih loših strana, jer je nemoguće da svi ljudi vole gledati isti program i slušati istu glazbu.
U međuvremenu sam dobio optužnicu po kojoj ne bih trebao biti osuđen na kaznu dulju od petnaest godina. Do dolaska optužnice strahovao sam da bih mogao dobiti i najstrožu kaznu, trideset do četrdeset godina.
Eto, to je sreća, biti sretan s kaznom od petnaest godina!
O, Bože moj, hoću li izdržati sve ovo?
Mogu li ja to?
Koliko mi sada, Bože, nedostaje toplina mog doma, moja djeca koja skaču i divljaju i koja me uopće ne slušaju!
Moja supruga koja mi postavlja bezbrojna pitanja i stalno mi predlaže neke poslove oko kuće koji se meni uopće ne rade!
Bože moj, kako ću izdržati ovakav život?
Daj mi snage da imam volju za životom u ovome što me snašlo!
Nakon nekoliko dana dobivam pozitivan odgovor i prelazim u samicu. To je sobica od nekih pet metara dužine i dva metra širine. S policajcima na odjelu imao sam cijelo vrijeme korektan odnos pa su mi oni omogućili da odmah imam televizor u sobi, a nakon nekoliko dana dobivam i radio.
Moja molitva je sada konačno potpuna i u miru moje samoće i tišine. Postajem sretan čovjek, jer jedino što sada imam je – dragi Bog.
Ono što me sve ove mjesece posebno čini nesretnim je sudbina moje obitelji. Dok sam prolazio pakao, svih mjeseci prije kobnog događaja zbog kojeg sam ovdje, financijski smo potpuno uništeni i svaki dan postao je borba za golim preživljavanjem. Svaku noć i svaki dan budim se sa strahom imaju li oni što za jesti i kako će uopće opstati. Pomažu im moji roditelji, sestre i nekoliko bliskih prijatelja, no jasno mi je da to neće moći biti dugog vijeka. Ostavio sam svoju suprugu sa šestero djece i samo Bog dragi zna koliko muke ima prehraniti ih kako bi preživjeli. Poseban problem je i to što nam je kuća pod hipotekom, a rata kredita prevelika je da bi se uopće mogla plaćati u ovoj situaciji. Svakodnevno razmišljanje o svemu tome rađa novu dramu i novi stres u meni, a jedino što mi preostaje jest molitva i vapaji Bogu da mi ih sačuva i da opstanu.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Ono što im od prvog dana govorim putem pisama i telefona je da se samo obrate i traže pomoć od Boga, jer sve drugo neće biti uspješno. Teško je kada znaš da uopće ne možeš ni na što više utjecati, jer s ovog mjesta jednostavno ništa nije moguće učiniti. Svaka komunikacija je ograničena, a supruga je dobila zabranu dolaska u posjetu dok ne dadne svoj iskaz na sudu. Nisam je vidio šest mjeseci, a dvojicu najmlađih sinova gotovo osam. Nedostaju mi neopisivo, samo kada bi ih mogao barem nakratko vidjeti…
Za Božić sam se uspio ispovjediti i pričestiti, a bio sam i na nekoliko misa koje se u zatvoru organiziraju svake nedjelje, ali na svakoga dođe red tek jednom u dva mjeseca.
Moj boravak u samici pun je pogodak jer sam se u potpunosti posvetio molitvi i Gospodu, a dan se gotovo pretvorio u neprekidnu molitvu i promišljanje. Shvatio sam dobro da moram od sebe odbaciti svaki oblik egoizma i udovoljavanja samome sebi. Odlučujem živjeti u punoj pokori i poniznosti. Od prvog dana sam odlučio postiti u čast Svetom Anti da me uzme u svoju zaštitu, tako da utorkom jedem samo kruh i pijem samo vodu, a uz to sam se odrekao svih ostalih užitaka koji su mi ovdje dopušteni. Odrekao sam se uživanja u jelu, slatkom, pečenom mesu, sokovima, odrekao sam se bilo kakvog razmišljanja o seksu. Gledanje televizije ograničio sam isključivo na prijenos nedjeljne mise, dok sam na radiju slušao samo kršćansku stanicu „Radio Marija“.
Svakim danom sam sve posvećeniji molitvi i Bogu i sve sam predaniji u tom djelovanju. Moja glavna vodilja u molitvi je tražiti od Gospoda da mi podari samo čvrstu vjeru i da budem zadovoljan svime što će mi se dogoditi, bez obzira na to što i kako će biti. Molim se Bogu da sve bude u Njegovim rukama i da me oslobodi onda kada budem spreman za ovozemaljski život onakv kakav bi trebao biti po Božjim zapovijedima.
Znao sam se često pitati sve ove mjesece što li će biti s mojom obitelji i hoćemo li ikada više imati život kakav bi trebala imati jedna obična obitelj. Za vrijeme boravka u pritvoru već sam se naslušao priča o tome kako se obitelji raspadaju kada je čovjek iza rešetaka pa je i to u meni izazivalo zebnju.
Često nisam vidio izlaz i nadu, ali od prvog trenutka, tog 30. listopada 2008. godine, koji će obilježiti moj život, Nešto me tjeralo da izaberem samo jedan i novi put, put prema Bogu. Iako je ubojstvo jedan od najtežih grijeha koji se mogu počiniti, ipak je Gospod u meni govorio da tražim pokajanje i da izaberem put prema Njemu. U trenucima mojih slabosti i patnji, kada sam čeznuo za svojom obitelji i dječjim zagrljajima, nisam mogao ne razmišljati o tome kako mi se sve ovo čini bezizlazno. Kao slab i grešan čovjek znao sam se pitati je li Bogu sve moguće, iako dobro znam da jest i da je jedino Njemu sve moguće. Posebno me nešto tjeralo da sam sebi govorim: „Sjeti se, čovječe, Ovčare, sjeti se samo!“. I zaista, kad se samo sjetim svega što sam proživio i kako sam to preživio, onda nemam ni najmanje prava sumnjati u Božju moć.
Da, sjeti se, čovječe, Ovčare i Vukovara tih teških ratnih dana.
Je li tada postojala nada ili bilo kakva šansa za životom?
„Sjeti se samo!“- ponavljam sam sebi nebrojeno mnogo puta.
Je li moguće da si mi, Gospode, poklonio život iz nemoguće situacije, u kojoj nije bilo izlaza, da bih sada završio u zatvoru 15, 20 godina?
To ne može biti tvoja logika, ipak valjda postoji razlog zašto sam preživio ta stratišta i klaonice!
Dok se uvjeravam da Gospod ipak ima neki plan sa mnom i da to nije život u zatvoru, ne mogu, a da ne počnem razmišlja o svim nevjerojatnim trenucima davne 1991. godine u Vukovaru. Moje misli postaju sve življe i slike sjećanja na te dane naviru jedna za drugom.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/konacno-u-vukovaru309/
2 komentara