Ležim, ali me hvata drhtavica. Hladno mi je. Osjećam bolove na licu, boli me nos, kosti čela, cijela glava, ali bez obzira na to uranjam u stanje isključenosti. Trenutno mi to paše i konačno uživam u tome miru, a i vani više nema galame. Otišli su poručnik, Mare, Kinez i ostali. U našoj prostoriji je potpuna tišina jer svi smo u strahu i šoku od svega što se danas događalo.
Razmišljam opet o svojoj obitelji ležeći tako na boku i sklupčan između ovo dvoje dobrih ljudi.
Mogu li moji kod kuće uopće i zamisliti što sam danas proživio i kroz što sam sve prošao?
Ni sam ne znam zašto tako razmišljam i zašto je uopće važno da oni to imaju u svojim mislima, ali kao da sam sebe želim sažalijevati pa bih volio da oni to na neki način sa mnom podijele, da me ima tko žaliti. Shvaćam da sam danas teško ranjen i da ću do kraja života nositi ožiljke, ne samo po tijelu nego i u duši, svojoj nutrini. Nisam mogao ni zamisliti da ću ikada u životu biti toliko ponižen kao ljudsko biće. Mojim mislima opet počinje gospodariti molitva i sve ono čudesno što se danas zbilo. Shvaćam u ovim trenucima mira i spokoja koliko moram biti zahvalan Gospodu Bogu jer jedino je On sve ovo čudesno mogao učiniti. Molim se i zahvaljujem Bogu na svemu, neprestano molim očenaše i zdravomarije. Znam da Mu moram zahvaljivati bez prestanka. U meni je potpuni mir, molitva me smiruje i čini sigurnim, a uz molitvu u mislima mi se isprepliću slike djetinjstva, lijepih događaja, moje obitelji, sestara, roditelja, brata i dragih prijatelja, kao da Gospod želi da su mi u ovim trenucima samo dobre misli u glavi. Ne razmišljam više uopće o svemu onome što se dogodilo otkad sam izveden iz bolnice, a možda me dragi Bog tako štiti da ne poludim. Znam samo da imam puno snage i neku posebnu moć, više uopće ne vjerujem da mi se može išta dogoditi, bez obzira na to što je naša sudbina potpuno neizvjesna i što nitko ovdje ne može znati što će nekome pasti na pamet da nam učini. Shvatio sam samo da se ovdje nikome ne može vjerovati, a svi oni srpski vojnici koji su imali dobre namjere i pokazali žaljenje velika su manjina u odnosu na sve svoje suborce željne osvete i linča. Moja nada raste iako bi, nakon svega što se dogodilo, ona sada trebala biti malena ili nikakva. Obuzimaju me te dobre misli, a molitva koju tiho izgovaram ne silazi mi s usana.
Hladnoća i drhtavica me bude, čujem razgovor u prostoriji gdje boravi onaj vodnik Makedonac, a dominira oštar i krupan glas:
– Vodniče, jeste li svesni šta ste počinili? Za ovo se ide na vojni sud! Gde je onaj čovek što su ga sekli?
– Unutra je, druže majore! – odgovara bojažljivo pripiti vodnik Makedonac.
Vrata prostorije se otvaraju, a ja na trenutak pomišljam:
O ne, Bože, ne , ne opet izvođenja i traženja! Pa dokle više?!
Iako sam čuo da mene traže, ostajem ležati na paleti između Đakovića i Juhasa. Vrata su već otvorena, ali ne vidim ništa jer žmirim i trenutačno se pretvaram da sam u dubokom snu.
Ne želim više izlaziti kroz ova vrata, umoran sam od svega!
Opet čujem taj krupni glas:
– ‘Ko je onaj što su ga isekli? Gde je?
Čujem korake kako ulaze u sobu i zastaju u blizini.
Shvaćam da se moram sam javiti jer me nitko ne želi prokazati. Čak ni vodnik ništa ne govori, a možda i ne zna ništa; što zbog svog pijanstva, što zbog svoje nezainteresiranosti za ikoga od nas, pa me možda nije ni zapamtio.
– Ja sam! – potiho se javljam i sjedam na paletu.
Na vratima stoji major, pravog vojničkog držanja, tamnoput, moje visine; niži, ali sportske i jače građe, odjeven je u maskirnu odoru s „titovkom“ na glavi. Pored njega stoji vojnik koji ga osigurava; viši, u maskirnoj odori, pancirnoj košulji i sa „šljemom“ na glavi, a u ruci mu je kalašnjikov. Iza njih se skriva Makedonac po kojem se vidi da mu nije više svejedno zbog svega što se ovdje dogodilo.
– Digni se! Dođ’ vamo! – vojnički oštro mi govori major.
Dižem se, stajem pred njega i obraćam mu se također vojnički.
– Izvol’te druže majore!
– Da vidim gde su te sekli! – govori to gledajući mi rane na glavi i mjehur na uhu.
– Da se skinem?
– Da, da vidim šta su ti uradili!
Skidam jaknu, bacam je na paletu između Đakovića i Juhasa, zatim skidam radničku košulju pa džemper i držim ih u ruci stojeći gol do pasa pred majorom. Gleda u moje rane po ruci i leđima kao i mjehure na ruci i prsima, odmahuje glavom, a pridružuje mu se i vojnik u pratnji. U odlasku, na vratima, major govori :
– Do sada smo ratovali s ustašama, a morat ćemo se obračunat i s četnicima! Majku im jebem!
Vrata se zatvaraju, major odlazi nekamo, a ja se zagrćem jaknom nakon što sam obukao džemper i sjedam opet na paletu.
Razmišljam što sve ovo može značiti. Činilo mi se iz tog kratkog razgovora s majorom da je uistinu ogorčen onime što je vidio. Može li on nešto učiniti da sve bude drugačije?
Ne znam i nisam siguran da jedan čovjek ili jedan oficir može utjecati na to, jer ova dva dana vladalo je opće ludilo zbog osvete nad Hrvatima. Želim preživjeti ovo i vratiti se svojoj obitelji pa se nadam da se može dogoditi nešto novo i drugačije od svega do sada.
Ne želim vjerovati da su Srbi potpuno izgubili razum, znam da i među njima ima normalnih ljudi. Moj optimizam je najviše pobuđen vjerom u Boga, jer sve drugo nema nikakvu moć nad ovim ludilom. Molim se samo da Gospod djeluje kroz nekog od ovih Srba da nam se smiluju i pobrinu se da preživimo. Sjedim tako i razmišljam, a u misli mi dolazi dečko koji je ostao bez svoga mlađeg brata, jer dok sam se vraćao na paletu vidio sam ga potpuno potištenog i s duboko pognutom glavom. Zacijelo još nije ni svjestan što se dogodilo, čini mi se da je u stanju potpunog šoka. Ne mogu ni zamisliti kako bih se ja osjećao da sam to doživio na takav način. Molim se opet, ali me u molitvi prekida otvaranje vrata na kojima se pojavljuju vodnik Makedonac i onaj vojnik koji je bio u pratnji majora. Obraća mi se vodnik i poziva me:
– Ti! Dođi ‘vamo!
Dižem se i dolazim, a on me propušta pored sebe, dok me vojnik iz pratnje uzima pod ruku i govori mi:
– Idemo iza kod lekara!
– Dobro! Hvala vam!
Izlazimo na dvorište iz objekta smrti, a odmah uz sam ulaz je parkirano vojno vozilo opel omega, limuzina. Vojnik me vodi lijevo kroz prolaz između objekta iz kojeg smo izišli i jednog od hangara. Nakon deset metara skrećemo desno i idemo uz taj isti hangar, a nakon nekoliko metara desno su vrata s crvenim križem kroz koja se vidi svjetlo. Vojnik me uvodi unutra; za stolom sjedi čovjek odjeven u maslinastu uniformu JNA, kraće smeđe kose i vitkijeg stasa . Iza njega su velike police s lijekovima, a cijela ambulanta ima petnaestak kvadratnih metara. Vojnik sa mnom prilazi do stola i objašnjava što je bilo pa se odmiče od mene. Doktor, koji je viši od mene, prilazi mi i gleda u moje rane, prvo na glavi, a onda mi govori da se skinem do pasa. Nakon što me pregledao, s jedne police uzima zavoje i sterilne gaze, a s druge sprej „Bivacin“. Ponovno mi prilazi i govori mi:
– Sedi ovde! – pokazujući na stolicu ispred svog stola.
Sa stola uzima neku tekućinu i metalnu posudicu pa mi ispire rane, nakon čega svaku poprska Bivacinom, a kako koju poprska tako mi lijepi sterilnu gazu na nju. Problem je s ranama na glavi jer se zbog vlažne kose ne može zalijepiti flaster koji drži gazu. Liječnik mi pruža čašu vode koju je natočio iz jednog bijelog bokala i neke tablete za koje mi ne govori za što su. Ne pitam puno nego ih pijem i osjećam zadovoljstvo jer je preporod osjetiti brigu i zaštitu neprijateljskog vojnika. Znam da je ovaj čovjek liječnik i da mu je to dužnost, ali mene to čini sretnim jer ipak ima odoru vojske koja je pobila tolike ljude u ova dva dana. Oblačim svoj džemper, zahvaljujem mu, a on mi pruža jabuku i pozdravlja me.
Vojnik me ponovo vodi prema zgradi iz koje sam izveden dok kiša pada sve jače, a pred ulazom nas dočekuje major i govori mu:
– Idi s njim u kola! Čekaj dok ja ne dođem!
– Razumem!
Odvodi me u opel ‘omegu’ u kojoj sjedi vozač. Vojnik otvara vrata i zajedno sjedamo unutra. Na prednjem dijelu u visini mjenjača je maleni sat koji svijetli i pokazuje da je točno dvadeset minuta prije ponoći. U dvorištu je parkiran autobus koji ne može upaliti pa major s nekoliko vojnika organizira pedesetak ljudi iz onih dviju prostorija koji se okupljaju oko njega i guraju ga ne bi li upalio. Nakon što im je uspjelo, svi ulaze u autobus. U dvorištu je i kamion „stodesetka“ u koji ulaze vodnik Makedonac i njegovi vojnici. Major dolazi do ‘omege’ i sjeda naprijed na suvozačko mjesto pa govori vozaču da vozi prema vojarni. Vani je prolom oblaka, kiša pljušti po krovu automobila dok se u tišini vozimo. Major je vidljivo zamišljen, ja sam uronjen u svoje misli jedući jabuku, a pored mene je vojnik koji čvrsto drži svoju pušku gledajući me s nepovjerenjem. Autobus vozi odmah iza nas, a do vojarne dolazimo veoma brzo.
Ušli smo na isti onaj ulaz kao i jučer s autobusima, obuzima me nelagodan osjećaj jer se prisjećam svega što se događalo. Nadam se samo da ovaj dolazak u vojarnu neće značiti još jedan krug pakla ili možda konačan kraj. Jučer, dok sam ovdje slušao one grozne urlike iza hangara, tješio sam se misleći da je to možda samo dio njihove zabave kako bi nas zastrašivali i da možda ipak nikoga nisu ubili, ali poslije svega viđenog i doživljenog sve sam sigurniji da su ti nesretnici pobijeni.
Parkiramo se pored jednog objekta koji je klasična vojna spavaonica, odmah uz nas se parkira i autobus. Major, prije nego što će izaći iz automobila, govori vojniku pored mene:
– Pobrini se lepo za njega i nemoj da ga ‘ko dira!
– Razumem, druže majore!
Vani je potpuni potop, kiša pljušti po nama dok izlazimo iz auta, a izlaze i ljudi iz autobusa i brzo trče prema zgradi dok ih desetak vojnika oko njih usmjerava kamo da idu.
Odjednom osjetim snažnu vrtoglavicu i malaksalost, a kako se nismo još odmaknuli od auta, primam se za njega. Vojnik me odmah pita:
– Šta je? Jesi dobro?
– Ne znam! Nije mi dobro!
– ‘Ajde pomoć’ ću ti! Drž’ se za mene!
Vojnik stavlja pušku na leđa i drži me u zagrljaju kako bih se što bolje oslonio, a ja se držim za njega i imam osjećaj da bih pao da nije tu. Nisam u nesvjestici, pa čak ni blizu toga, ali mi se odjednom oduzelo tijelo i obuzela me nemoć; možda mi je tek sad do svijesti došao šok koji sam očito doživio. Ulazimo u zgradu a vojnik me odmah dovodi do jedne klupice koja se nalazi u hodniku kod ulaza govoreći mi da tu sjednem i odlazi nekamo. Oko mene su još neki vojnici, a ljudi iz autobusa prolaze hodnikom pored nas i ulaze u neku prostoriju udaljenu manje od deset metara u kojoj već ima dosta ljudi. Nakon nekoliko trenutaka vojnik se vraća i pruža mi čašu vode. Iznenađen sam jer nisam od srpskog vojnika očekivao da bude brižan prema meni, jednom Hrvatu.
Nakon što mi daje vodu, obraća mi se:
– Jel’ ti bolje?
– Je, puno bolje! To je nešto trenutno, neka slabost! – odgovaram mu jer mi je zaista bolje.
– Sada ćeš ići u onu sobu gde su i ostali! Ako šta trebaš, javi se onom vojniku na vratima, a ja ću biti tu u ovoj sobi! – pokazuje mi u kojoj.
– Dobro, hvala ti puno!
– U redu je!
Prati me do sobe i na ulazu govori vojniku da mi bude na usluzi ako mi što treba i da me dovede do njegove sobe.
Pozdravljamo se i još jedanput mu zahvaljujem pa ulazim u tu prostoriju koja je puna naših zarobljenih ljudi.
Po podu su nabacane deke na kojima svi leže stisnuti kao sardine, ima puno muškaraca, ali ima i jedan broj žena i djece koji nisu bili u onim prostorijama u Veleprometu odakle su nas izvodili na masakriranje. Vojska nas obilazi i daje nam kanistre s vodom, dijele kruh, ribice i nareske. Ovdje nas je oko sedamdeset, a cijela prostorija ima stotinjak kvadratnih metara. Nakon što sam pojeo ribice, do mene opet dolaze Juhas i Đaković pa razgovaramo o svemu što se dogodilo, osjećajući sva trojica da je sada sve puno drugačije i opuštenije. Bolne rane podsjećaju me na nedavno doživljenu najgoru noćnu moru. Nakon što smo malo popričali, uzimamo deke i namještamo se kako bismo malo otpočinuli jer već je prošla ponoć. Ležim i razmišljam o posljednja četiri dana. Želim se moliti za sve naše napaćene duše i zahvaljivati Bogu što mi se smilovao sve dok mi misli i tijelo ne obuzme san. Moju molitvu povremeno prekida bol koja sve češće dopire iz rana koje se polako hlade, a vjerojatno zbog toga što šok popušta i dopušta mom organizmu da prihvati tu bol. Nastavak…
2 komentara