Dolazimo do nekog dvorišta u koje me uvode; ograđeno je željeznom ogradom, a kroz njega vodi uska popločana stazica pored koje je sa svake strane nekoliko golih grmova. U dvorištu je niska prizemnica pored koje prolazimo i dolazimo do betonskog dvorišta spojenog s drugom prizemnom kućom ispred koje stoji vojnik s oružjem kao stražar, a vide se i vojna vozila uz nju. Iz prve kuće, koju smo već gotovo prošli, izlazi neka žena koja nas pozdravlja i pita:
– Što je bilo?
Mi zastajemo pa joj Mare pokušava objasniti
– Ratni zarobljenik, neke budale ga unakazile! – pa nastavlja:
– Jel’ imate šta toplo da se ogrne?
– A joj, Bože moj! Odmah ćemo nešto naći!
– Žedan sam, jel’ imaš vode negdje? – pitam Mareta.
– Pa odakle mi voda? – onda nastavlja obraćajući se ženi koja je krenula u kuću:
– Molim vas, majko, ako mu možete vode doneti!
Žena ima pedesetak godina, nižeg je rasta, brižna, posebno plaha i simpatična. Pogotovo je to vidljivo iz reakcije na Maretove riječi, jer ni jednog trenutka ne pokazuje mržnju zbog toga što sam ja zarobljeni Hrvat. Žena izlazi iz kuće, a uz nju je i neki stariji muškarac u odori rezervista JNA , ne znam je li njezin muž ili vojnik u njezinoj kući. U ruci su joj vesta, ručnik i jabuka, a čovjek uz nju drži lončić kojim grabi vodu na bunaru. Odijevam vestu oprezno i polako pazeći na svoje bolne rane i mjehure od opeklina, preko nje oblačim ponovo radnu košulju, a čovjek u uniformi me zove te uzima „hamper“ s bunara i izlijeva mi vodu u ruke dok se umivam.
Nakon umivanja žena mi daje ručnik da se obrišem, a on mi pruža lončić s vodom. Ispio sam taj lončić vode naiskap i odmah se osjećam kao da sam u sebe ulio život, a nemam više ni straha od Belgije jer ipak vjerujem da neću završiti u njegovim rukama. Uzimam od žene i jabuku koja me dodatno osvježava. U dvorištu se pojavljuje sve više vojnika koji izlaze iz druge kuće. Dobro je osvijetljeno jakim svjetlom, a negdje iza te kuće čuje se zvuk vojnog agregata. Kinez pozdravlja vojnike pa ih pita gdje je zapovjednik i objašnjava im kako sam ja ratni zarobljenik. Oni ga upućuju u kuću, a istovremeno iz nje izlazi još nekoliko uglavnom mladih vojnika koji se okupljaju oko mene i kojima sam zanimljiv. Kinez govori stražaru da me čuva i pokazuje mi da stanem uza zid kuće, ispod prozora koji je visoko i meni iznad glave. Mare malo sa strane stoji uz ženu i čovjeka koji su mi pomogli, a ja nekako pored svih pozdravljam ovo dvoje ljudi koji su mi pružili malo ljudske topline i iskreno im zahvaljujem.
Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…
Na sva pitanja trudim se odgovarati strpljivo i potpuno iskreno. Saznajem od njih da će o meni odlučiti major Tešić i da je ovdje komanda ovog dijela fronte i Titove garde. Nakon nekoliko trenutaka iz kuće izlazi još nekoliko vojnika s oružjem i s njima Kinez, malo viši poručnik, major Tešić i još neki kapetan. Major daje upute poručniku da me vrati u Velepromet, a čujem i kako govori da će on obavijestiti nekog majora u vojarni što se događa s ratnim zarobljenicima.
Kapetan prilazi Maretu i govori mu:
– Jesi ga i ti spasio?
– Ma jesam! – kao da mu sve ovo već malo ide na živce.
– Čestitam ti! Ja sam pola Hrvat pola Srbin i svaka ti čast što si to učinio! Osvetlo si obraz četnicima! Mislio sam da to četnici nisu u stanju učiniti! – pruža mu ruku i zagrli ga te poljubi u znak zahvalnosti zbog mene.
– A kako neću, vidi šta su čoveku uradili!- samo kratko govori Mare.
Poručnik već daje upute vojnicima i raspoređuje ih u vozila, dok major traži od Kineza i Mareta da i oni idu s vojnicima do Veleprometa. Njih dvojica govore da nema potrebe i da me vojska preda dalje, ali major Tešić inzistira da ipak idu i oni. Kinez s poručnikom ulazi u malo vozilo uz nekoliko vojnika. Ja ulazim u transporter i sjedam na sam kraj, a uz mene su još trojica vojnika i vozač. Jedan od vojnika koji me prati i prvi ulazi za mnom počinje biti grub i galami na mene da stavim ruke na leđa dok sjedim na malenom sjedalu. Nakon što sam sjeo prima me za glavu i nabija ju na maleno staklo govoreći mi oštro:
– Glavu na staklo, ruke na leđa!
Rana na prednjoj strani glave opet počinje krvariti ostavljajući trag na prozoru prekrivenom s vanjske strane kapima kiše. Počinje me odmah lagano provocirati, ali svi ostali su normalni pa mi on i nije neki problem, jer kako mi je nabio glavu na staklo, više me ne dira. U vozilo zadnji ulazi Mare nakon što se nešto zadržao u dvorištu.
Vrlo brzo smo se dovezli ponovo do Veleprometa, u koji mi se uopće ne ulazi i od kojeg me hvata jeza. Nakon što smo se parkirali ispred onog objekta iz kojeg sam izveden, izlazim iz transportera i odmah me preuzimaju Mare i Kinez, a uz njih je i poručnik. Mare ide sa mnom naprijed, a iza nas su poručnik i Kinez, koji malo zaostaje. Na ulaznim vratima opet nas dočekuje onaj „jugoljubljivi“ Makedonac, a uz njega je nekoliko vojnih policajaca. Mare mu se obraća dosta grubo i odrješito ulazeći u samu prostoriju:
– Je li, bre, ‘ko je zadužen za ratne zarobljenike?
– Ja sam! – odgovara Makedonac.
– A ti si ta pičketina! Pa šta ih ne čuvaš onda?
– A šta ti hoćeš? Šta tebe boli kurac? – ne da se Makedonac.
– Pa kako, bre, možeš davat da tako ubijaju zarobljenike? – nastavlja Mare.
– Ma šta ti sereš! Šta sereš! Šta ‘oćeš!? – opet će Makedonac.
– Ako ‘oću pičku ću ti razbit’, mamicu ti jebem!! Govno jedno!! – odgovara mu ljutito Mare i drži pištolj u ruci kojom i gestikulira.
– Lako ti je srat’ dok imaš pištolj u ruci! – drsko se postavlja Makedonac.
– Evo, bez pištolja ću te prebit’, jednom rukom! Đubre jedno!!
– Evo pištolj! – gura pištolj poručniku koji je došao u pratnji, a unoseći se u lice Makedoncu.
– Dođi ‘vamo, pičko, dođi ‘vamo! – galami Mare zovući ga da se potuku.
Poručnik staje između njih i razdvaja ih:
– Ajde, ljudi, smirite se! Vodniče, šta se ovde događa? O ovome se mora izvestit’ više zapovedništvo! Jel’ znaš da si ti odgovoran za zarobljenike? Zbog ovog se ide na vojni sud!
– Ma to je govno kukavičko pijano! – kroz bijes se ubacuje Mare, dok Kinez smrknutog pogleda stoji sa strane.
Ostali vojnici koji su došli s nama stoje malo iza nas, a oni kojima zapovijeda vodnik nalaze se iza njega. Poručnik zapovijeda vodniku da me vrati ponovo u prostoriju iz koje me izveo Belgija, a ja sam poptuno miran i više ne osjećam strah. Vrata je otvorio jedan od vojnika i govori mi da uđem, no zastajem na vratima i obraćam se poručniku:
– Molim vas, poručniče, ako može minuta!
– Izvoli, šta trebaš?
– Želim se zahvaliti ovim ljudima!
– Evo, zahvali!
– Hvala vam obojici, ne znam što bih bez vas, spasili ste mi život! Kako da vam zahvalim?
– Pamti pa vrati! Neka te Bog čuva dalje! U redu je! – govori Mare, a Kinez stoji uz njega.
– Jel’ mogu znati tko me spasio? – pitam Mareta
– Ma ti si svoju glavu spasio! Al’ kako ćemo mi svoje izvući to samo Bog zna! ‘Ko zna kako će one pijane budale reagovat’! Dok dođemo do svojih, moramo proći i pored njih!
– Pogledaj me dobro i zapamti ovo lice, ja sam Mare iz Beograda! – govori mi to dok mi pokazuje na lice, a Kinez čini slično:
– Ja sam Kinez! ‘Ajde, srećno vojniče! – pruža mi ruku.
– Još vam jednom hvala, nemam riječi! Hvala i vama poručniče! Neka sve vas Bog čuva!
Ulazim u prostoriju, a drvena se vrata zatvaraju za mnom. U njoj je još dosta ljudi, mjesto na kojem sam sjedio slobodno je, a tu su i dalje moja kožna jakna i cipele s čarapama. Svi šute, nitko ništa ne pita, a iz prostorije ispred i dalje se čuje svađa Mareta i vodnika Makedonca. Sjedam opet između Đakovića i Juhasa koje sam jedine upoznao, uzimam svoju jaknu i oblačim je. Zatim skidam radničke cipele koje su mi dva broja veće i prilično neudobne pa obuvam ponovno čarape i one cipele koje sam dobio od Štuke na Ovčari.
Gledam u ostale ljude i vidim koliki je strah na svim licima, kao da je iz svih njih život izišao, a gotovo svi beznadno gledaju u pod. U prostoriji je neko slabo svjetlo koje ju čini još sumornijom. Đaković me pogledava i zagrli tapšući me po ramenu i privlačeći u zagrljaju kao svoje dijete. Kao da osjeća muku koju sam proživio, a sve i vidi iz moje krvave glave i ranjenog lica. Ovaj čovjek mi može biti otac i neizmjerno mi godi toplina koju mi trenutačno pruža pokazujući da suosjeća sa mnom. Juhas me također tapše i pita me jesam li dobro. Kao da me Božja ruka vodila da sjednem baš između njih dvojice kad sam prvi put ušao u ovu sobu. Osjećam da su obojica dobri ljudi i da iskreno proživljavaju moje stradavanje. Zanima ih kako sam se spasio i što mi se događalo, a ja, potpuno iscrpljen i bezvoljan, ipak skupljam snage i objašnjavam im ukratko što se dogodilo.
Juhas mi nakon toga tiho govori:
– Nisi ni svjestan koliko si imao sreće! Izvedeno je i pobijeno više od dvadesetero ljudi, a ti si se jedini živ vratio!
– Jesu još koga izvodili poslije mene? – pitam znatiželjno.
– Ma jesu, i iz ove sobe i iz druge! – ubacuje se Đaković.
– Bože moj, zaista sam imao sreće! Pa jesu ih sve tu u blizini ubijali? – opet pitam.
– Neke jesu, a neki su odvedeni dalje! – govori mi Juhas.
– Odmori se malo, lezi! – govori mi Đaković pokazujući na prostor između njega i Juhasa.
– Hvala vam! – iskazujem zahvalnost prema ljudima koji su mi trenutačno kao otac i majka. Nastavak…
2 komentara