Ostalo je još nekoliko ljudi iz zadnjeg autobusa koji moraju proći kroz kordon smrti pa u hangar. Iz hangara ne prestaju neljudski urlici, krikovi, jauci i zapomaganja poluživih ljudi, kao ni galama i psovke teritorijalaca i četnika. Stravični krikovi uz zvukove lomljenja kostiju dopiru do nas i paraju nam uši.
Kako biti sretan što nisam i ja unutra kad toliko ljudi u bolnim mukama jauče dozivajući Boga i svoje majke!?
Moje dvije, tri minute provedene u hangaru neusporedive su sa sat i pol batina, koliko ih neki od nas već trpe, ako su živi. Mržnja je u našim krvnicima tolika da su se dobro pripremili i organizirali kako bi mlaćenje ljudi bilo što učinkovitije. Raspoređeni su u dvije skupine koje tuku, a tu je i jedan sa zviždaljkom koji daje znak da se skupine smijene. Na taj način se smjenjuju i u kordonu, tako da uvijek imaju odmorene i svježe mučitelje, a njihove žrtve nemaju ni sekundu odmora. Batinanje ne smije prestati ni u jednom trenutku. Svako malo četnici dolaze i do nas zanimajući se tko smo i zašto smo izdvojeni. Naši čuvari, vojnici, govore im da nas ne smiju dirati. Četnici na to imaju očekivani komentar:
– Treba to sve pobit’! Kakvo čuvanje!
– Ovi su ljudi u redu! – odgovara jedan dobrovoljac, koji također čuva nekoga od nas. To je sin doktora Ivankovića iz Vukovara, što uspijevam shvatiti iz razgovora s jednim od spašenih ljudi. Doktor Ivanković je sve vrijeme rata bio u bolnici. Tamo je dočekao pad Vukovara i svoga sina koji je u četnicima, a koji je odlučio spasiti nekoga, možda iz zahvalnosti zbog toga što smo bili korektni prema njegovu ocu. Mislim da je to upravo jedan stariji, sijedi čovjek, s kojim najviše razgovara, a zove ga Beli.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Iako sam ovdje odvojen i određen za čuvanje, ne osjećam se sigurno i bezbrižno jer su mi preblizu četnici koji su u krvničkoj ekstazi i pitanje je mogu li nas ovi vojnici zaista zaštititi.
U kordonu više nema nikoga, svi su sad u hangaru pa i četnici iz kordona. Ispred hangara su razasute fotografije po zemlji i automatski pogledom pokušavam pronaći svoju premda znam da je okrenuta naopako. Uzalud, nema je.
Dan polako izmiče, iz hangara još uvijek dopiru oni stravični zvuci. Unutra su sada i oficiri koji nadgledaju divljačko batinanje, dok zviždaljka svakih nekoliko minuta označava smjenu umornih krvnika. Odjednom se na putu ispred hangara pojavljuje žena srednjih godina i plačnim se glasom obraća vojnicima pored nas:
-Molim vas! Molim vas! Ja sam Srpkinja! Dete mi je unutra, invalid je od rođenja!
Daje dokumente vojniku, potpuno izbezumljena i sva izvan sebe od očaja. Ovaj ih ne uzima nego odmah s ulaza doziva oficira i ubrzo se pojavljuje kapetan koji je i meni odobrio izlazak iz hangara.
– Šta je?
– Druže oficiru, sin mi je unutra! Molim vas, spasite ga! – žena u očaju i jecajući u suzama nastavlja:
– Ima petnaest godina i invalid od rođenja, a mentalno je retardiran!
Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje. Za njima izlazi oficir sijede kose, visok oko sto devedeset centimetara i galami:
– Znajte da vam je život detetu spasio pukovnik Ivanović!
Žena je već odmakla desetak metara od izlaza na put i onako u suzama, uz muku vukući svoje dijete, zahvaljuje mu, nekoliko puta ponavljajući riječi zahvale. Oficir ponosno stoji pušeći cigaretu, vjerojatno zadovoljan činom koji je iskazao jednom polomljenom i iznakaženom srpskom djetetu.
U ovako isprebijanom djetetu nije moguće zaključiti koja je njegova invalidnost, ali očito je da su krvnici ostavili traga na njegovom već oštećenom tijelu. Za mene je ovo bila mučna scena jer sam i ja roditelj i ne mogu ni zamisliti kako bi meni bilo da sam na mjestu ove ucviljene majke. Gledajući ih dok se udaljavaju pomišljam kako ga boli svaki majčin dodir. Divim se toj majci. Kako je uopće znala da joj je dijete ovdje? Ne vidim u blizini nikakav automobil koji bi je dovezao, a došla je iz smjera iz kojeg su se autobusi odvezli pokraj hangara, i u tom smjeru sada odlazi. Divim joj se zbog hrabrosti što je ovamo sama došla kako bi spasila svoga sina.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Pitam se koliko je još u ovom hangaru tako mladih ljudi koji su još djeca, koliko ima Srba?
U gradu je živjelo puno Srba koji su bili lojalni našoj državi i koji se pred bolnicom nisu izjasnili kao Srbi. Uvjeren sam da i u hangaru ima onih koji od svoje „braće“ dobivaju batine, a to je samo još jedan apsurd u ovom gradu i ovom ratu.
Napokon prestaje batinanje u hangaru, čuju se samo bolni jauci, plač i jecanje jadnih i napaćenih ljudi. Četnici i vojnici izlaze i prolaze pored nas, a sve više ih se propituje o nama uz stalno negodovanje i izražavanje sumnje u odluku da budemo spašeni. Osjećam se ponovno jednom nogom u hangaru i sumnjam u mogućnost spasa, pogotovo kad vidim njihova neuredna i pijana lica na kojima je očita mržnja. Boce rakije opet su u njihovim rukama i dobro potežu iz njih, očito slaveći dobro obavljen posao i nazdravljajući jedni drugima. Moje misli prekida Štuka:
-Koji broj cipela nosiš?
– 42.
– Moraš skinut te „zenge“ s nogu!
Nosim visoke žute cipele od brušene kože koje je proizvodila tvornica obuće „Borovo“. Slične su kanadskim cipelama za drvosječe, pa smo ih zvali „kanađanke“, a zbog svoje kvalitete i topline podijeljene su većini branitelja Vukovara. Oni su imali neku svoju viziju da te čizme nose samo gardisti pa su i cipele nazvali kako i nas, „zenge“. Umišljali su si da su svi koji imaju te čizme posebni vojnici i specijalci, dobro obučeni i opasni.
Štuka traži i premeće po hrpi stvari, a nakon nekoliko trenutaka donosi mi nekakve cipele i crnu kožnu jaknu s krznom.
– Evo, navuci ove cipele! Ako ovi primete na tebi „zenge“, neću te moć’ spasit!
Požurujem odmah skinuti „zenge“ i u trenu obuvam cipele koje su mi za broj manje. Na sebe oblačim i crni „kožnjak“ koji je bio kvalitetan i topao. Moje „zenge“ su završile na Štukinim nogama, što mi i nije krivo, jer ipak njemu mogu zahvaliti što nisam prošao sve one muke kao moji supatnici.
Kod ulaza u hangar se opet okupljaju četnici pa počinju rovariti po velikoj hrpi stvari. Trenutačno je mirno i nitko ne dobiva batine, ali se vidi uskomešanost među oficirima, vojskom i dijelu četnika koji nešto organiziraju i dogovaraju. Štuka me opet upozorava:
– E, skini tu burmu s ruke! Odseće ti prst ovi zbog burme!
Kad bih znao da ću ovo preživjeti, odmah bih dao da mi prst odsijeku. Skinuo sam prsten i dajem ga Štuki, govoreći:
– Evo tebi prsten! Ti ga uzmi!
– Neću, baci ga dole!
– Ajde, uzmi ga ti! Da ne bacam! Ti ga nosi i čuvaj!
– Neću tvoju burmu! – objašnjava mi tako da pokaže svoju čast, ali ja ga opet molim da uzme.
– Uzmi, molim te! Bolje da je kod tebe! Možda mi ga jednoga dana vratiš! Ajde, molim te, da ga ne bacam!
Opet mu pružam prsten. Ipak ga uzima i pokušava staviti na prstenjak lijeve ruke, na koji mu ne stane, pa ga stavlja na mali prst.
Dok krvnici jedan preko drugog kopaju po odbačenim stvarima, dolazi vojni kamion TAM 110 i parkira se zadnjim dijelom prema toj gomili odjeće i ostalih osobnih stvari. Iz hangara izlazi oficir i govori im:
– Pustite to ljudi! To je prokleto! To je ustaško! Šta će vam to!?
Međutim, to njima ne znači puno jer su i dalje uporni u pretraživanju te hrpe, kao da se u njoj krije neprocjenjivo blago.
Koliku li vrijednost na toj hrpi može imati i najvrednija stvar da si čovjek može dopustiti takvo samoponižavanje kao ovi ljudi koji su nas mučili?
Ionako su lančiće, satove i novac odmah potrpali u svoje džepove. Dok ih gledam kako pohlepno kopaju, pomišljam koliko su jadni ti ljudi i kako jadno izgleda kad petnaestak odraslih ljudi pretražuje bijednu i nevrijednu hrpu odjeće i stvari koje su oteli od nas. Boli me što su među svim tim stvarima moja potrgana krunica te fotografija žene i sina koji na njoj ima četiri mjeseca. On je uvijek bio vesela i nasmijana beba pa je i na toj fotografiji, koja leži tu negdje na zemlji, velikog i širokog osmijeha.
Oficir i dalje pokušava prekinuti tu njihovu pohlepu:
– Jel’ čujete ljudi? Prokleto je to! Ne uzimajte ništa ustaško!
Taj nas oficir zaista mrzi kad misli da je sve naše prokleto. Iskreno mislim da se i njemu gadi to što teritorijalci i četnici rade, pa pred njima pokušava naći neki razlog, kao što je prokletstvo naših stvari, da ih spriječi u tome. Njima vjerojatno nije na pameti strah od nekakvog prokletstva jer oni sigurno ni u što ne vjeruju kad su u stanju činiti to što čine.
Dok ih oficir odgovara od kopanja po našim stvarima, dolazi nekoliko vojnika JNA koji počinju sve te stvari bacati u parkirani kamion. Žurno pokušavaju ubaciti stvari u tovarni prostor kamiona, a četnici se trude biti još brži i uzeti još štogod. To je zaista jadna i bijedna scena i koliko god smo mi poniženi i jadni, ipak se u ovom trenutku osjećam ponosno i pobjednički. Svi ovi „ponosni srpski ratnici“, koji su cijeli dan ponižavali nas, sada doživljavaju vrhunac svoje sramote i dotiču dno ljudskoga dna. Dok vojnici utovaruju stvari u kamion, obraćam se Štuki:
– Štuka, što će biti?
– Vas ćemo prebaciti na jedno mesto pa odatle idete na razmenu! – ubacuje se momak koji stoji pored Štuke i sudjeluje u čuvanju svih nas koji smo izdvojeni. Viši je od mene, ima crnu kovrčavu kosu, a nema više od dvadesetak godina. Odjeven je u crnu jaknu i u ruci drži kalašnjikov.
– A mi idemo dalje uzet’ Vinkovce! – dodaje Štuka veselo.
– Kako tebe zovu? – pitam tog kovrčavog.
– Ja sam Mujdžon!
– A što će biti s ljudima u hangaru? – opet pitam.
– Pa rek’o sam ti lepo! Njih ćemo pobit’ večeras! – odgovara mi Štuka hladno.
– Vi ste jebene sreće! – govori Mujdžon.
– Čekamo da dođe kombi pa vas vozimo negde odakle ćete najbrže za Hrvatsku svojima! – ubacuje se u razgovor Ivanković mlađi.
Ovo je lijepo za čuti, ali nema u meni iskrenog veselja, jer mi je u mislima ono što mi je Štuka zadnje rekao. Ne mogu se pomiriti s tim da će samo tako pobiti dvjesto pedesetero ljudi, pa ispitujem Štuku dalje.
– Kako ćete poubijat’ te ljude?
– Lepo, streljaćemo ih!
– Rupa je već spremna! – dodaje Mujdžon i skupa sa Štukom se smješka.
– Trebali su tu završit’ i oni s Mitnice pre dva dana, al’ nas Crveni krst sjeb’o! – objašnjava Štuka.
Još u bolnici sam čuo da se Mitnica predala osamnaestog, pa je vjerojatno i on na to mislio.
– A gdje su ti s Mitnice sada? – pitam znatiželjno.
– Negde u zatvoru! – odgovara Mujdžon.
Hvala Bogu da su preživjeli i da se to nije ostvarilo, no tko zna što ih i tamo čeka. Imajući na umu sve što su mi ova trojica upravo ispričala razmišljam kako je bolje umrijeti od hica iz vatrenog oružja nego od noža ili batina. Da sam moram birati, izabrao bih rafal, ali nije mi ništa lakše zbog toga jer mi se srce kida zbog boli ljudi u hangaru. U mislima još čujem vrištanja ljudi iz vojarne, iza hangara, i sjećam se kako sam i tada pomislio da je „najbolje“ prošla zadnja grupa ljudi, koju su najvjerojatnije odmah ubili rafalima. Premda je ishod isti – smrt – bolje je napustiti ovaj svijet sa što manje patnje. Nisam vidio ništa što se događalo iza hangara, no nekako sam uvjeren da je tamo skončalo nekoliko naših ljudi. Da bih se umirio i nesvjesno ublažio sve što se događalo pomislio sam kako izvode neke rituale plašenja tih ljudi i da ih ipak nisu pobili. Kako sam čuo da će svi ovdje biti pobijeni, nemam razloga vjerovati da su oni iz vojarne preživjeli.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/o-boze-jesam-li-izdajnik/
1 komentar