Dana 17. studenoga 1991. godine, Vukovar pred svitanje. Hladno je. Ulazim u podrum kuće probuditi ostale jer je moja stražarska smjena završila. Nas dvojicu je zamijenio drugi stražarski par, ali su i svi ostali bili već budni jer u ovo su vrijeme obično počinjali napadi. Zadnja dva dana ulične borbe su utihnule, nastavljena su samo granatiranja pa smo, nakon svakodnevnog povlačenja i gubljenja položaja, na istome mjestu.
Sto šezdesetero ljudi je tijekom listopada i studenoga držalo položaje i borilo se na području Prvomajske ulice, Tekstilne škole, Cvjetnog naselja, Osnovne škole II. kongresa, u naselju Boško Buha na Milovom brdu i vinogradima. Sada nas je tridesetak, držimo položaje u samom centru grada, ni dvjesto metara od vukovarske bolnice. Neprijatelj nas je presjekao na nekoliko mjesta, tako da više nemamo kontakta s položajima na Mitnici. Obranu smo postavili na južnoj i zapadnoj strani bolnice, koju zbog važnosti moramo braniti po svaku cijenu. Iza naših leđa pruža se prostor dubine možda dva kilometra zračne linije prema naselju Lužac, za koji smo znali da je već nekoliko dana bio pod kontrolom neprijatelja. S nama je i nekoliko pripadnika vukovarske policije kojima je prije dva dana potpuno spaljena i srušena postaja.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Za manje od mjesec dana bili smo peterostruko onesposobljeni i oslabljeni. Imali smo više od pedeset poginulih i sedamdeset uglavnom teško ranjenih. Od ovih tridesetak ljudi koji su ostali većina ima po sebi neku krhotinu od lakšeg ranjavanja.
Noćas su neki bili u zapovjedništvu grada, ali nisu nikoga našli, a na radiovezu zapovjednici se ne javljaju. Sustav zapovijedanja u gradu više nije postajao, navodno je glavno zapovjedništvo otišlo iz grada kao i zapovjedništvo policije.
Zadnjih nekoliko dana ljudi se dijele na one koji odlaze u proboje i na one koji odlučuju ostati u gradu. I jedni i drugi imaju opravdane razloge za svoje odluke i nikome ne treba zamjeriti zbog njih jer se u gradu osjeća strah za goli opstanak.
Sve završava onako kako nismo htjeli ni računali da će bi, ovaj grad je pokleknuo, više nema snage da ostane na svojim nogama i potpuno je na izdisaju. Toliko smo željeli doći i boriti se na ovome mjestu za slobodu naše domovine, a sada moramo prihvati svu frustraciju koju nosi situacija u kojoj se nalazimo.
Svi smo budni, straža je u dvorištu, a mi ostali sjedimo za stolom u podrumu razrušene kuće u kojem je hladno. Ne smijemo zapaliti vatru jer bi to u ovakvoj blizini neprijatelja bilo ravno samoubojstvu. Podrum u kojem se nalazimo jedna je velika prostorija koja se proteže ispod cijele dvokatne kuće. Na sredini je veliki stol oko kojega su drvene klupe, a uz zidove je nekoliko madraca na kojima smo ležali. Na suprotnoj strani od ulaznih vrata su prozori zakovani daskama kroz koje je postavljen dimnjak peći, a pored nje su naslagana drva. U jednom dijelu podruma, ispod stepenica koje vode u prizemlje kuće, jedan je masivni stari drveni ormar, alat i kosilica za travu.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
U našoj grupi jedan od policajaca, otprilike dvadesetpetogodišnjak, trenutačno vodi glavnu riječ i zapovijeda nam jer je Vukovarac, dobro poznaje grad i ljude pa se to nametnulo samo po sebi.
Iako su se zadnja dva dana borbe smanjile, ipak očekujemo da bi nas mogli napasti pa još trojica izlaze iz kuće na ispomoć straži u dvorištu. Mi ostali razgovaramo što i kako dalje jer neprijatelj je od nas udaljen dvjestostotinjak metara.
Dvorište je maleno i betonirano pa se iz njega brzo dolazi do ulice, a u njemu se nalazi jedna garaža u kojoj obavljamo svoje stražarske smjene. Garaža je puna vreća s pijeskom, a ispred nje, na izlazu iz dvorišta, u samom kutu je i jedan manji bunker napravljen od takvih vreća. S tog mjesta je dobar pregled na cijelu ulicu koja se proteže u smjeru Olajnice. Na drugom kraju dvorišta je još jedan manji zaklon od vreća kako bismo imali pregled i na drugu stranu s koje može doći neprijatelj. Kao zaklon za vrijeme straže koristimo i prizemlje kuće koje je spojeno s podrumom.
Od očekivanog pješačkog napada nema ništa, čak trenutačno nema nikakvog neprijateljevog djelovanja iako smo potpuno razbijeni i nemoćni.
Zadnjih nekoliko dana samo pričamo o proboju naših snaga iz smjera Vinkovaca u grad. Priča se da naše snage pokušavaju proboj i da se vode žestoke borbe, a kada se probije koridor prema gradu, predsjednik vlade će, navodno, doći na čelu kolone tenkova. Jučer, a i jutros smo čuli motore tenkova, ali s obzirom na situaciju, sigurni smo da nisu naši.
Nas četvorica iz kuće ipak odlučujemo otići u smjeru Lušca izvidjeti o čemu se radi. Znamo da je nemoguće da ovaj grad netko spasi od agonije koja nas sve čeka, ali u nama i dalje tinja nada.
Naša nada upravo završava u blizini Lušca, vidimo tenkove i transportere, ali ni na jednom od njih nema hrvatskog barjaka. Situacija je još gora jer je ta kolona oklopa s pješaštvom presjekla grad i odvojila Borovo naselje od ostatka grada. Tenkovi formiraju manju kolonu na prometnici Borovo naselje – Vukovar. Dunavski silos, koji je bio baza moje grupe po dolasku u Vukovar, kao dominantni objekt između Vukovara i Borova naselja, također je u njihovim rukama. Tu susrećemo i nekoliko naših boraca koji trenutačno drže položaje bez nekog bitnog značaja. Ne poznajem nikoga od njih, a moguće je da su to neki od onih koji su držali položaje u Lušcu prije njegova pada. Jasno nam je da su nam leđa nezaštićena i da naši položaji u vojnom smislu isto tako nemaju važnost. Potpuno je jasno da smo opkoljeni i presječeni i da mi, praktički, čuvamo sami sebe. Nalazimo se u nemilosti velike vojne moći protiv koje smo se sve ove mjesece borili. Najgore je što je sve vrlo blizu bolnice, a mogućnosti njezine obrane su iz mnogo razloga svedene na minimum i neće dugo potrajati . Bliži se kraj svemu i jedino što možemo jest iščekivati što će neprijatelj učiniti. Odlučujemo otići u bolnicu, provjeriti stanje i dogovoriti se s osobljem koje njome upravlja kako dalje postupati.
Nastavlja se…https://vilimbook.com/sve-je-gotovo-2/
Prethodno:https://vilimbook.com/pakao-prvomajske-ulice-4-dio/
1 komentar