Bog mi šalje spasitelje

Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.