Upravo riječ u naslovu poglavlja – pakao – najbolje opisuje stanje na tom dijelu bojišnice zadnjih mjeseca dana borbi za Vukovar. Bitka je bila posebno iscrpljujuća i teška, a tome u prilog najbolje svjedoči podatak kako je od ukupnog brojnog stanja 157 ljudi, 50-tak poginulo i 70-tak ranjeno. Poslije bitke za Vukovar vratio sam se u postrojbu i na ratište, te kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao u svim najvažnijim operacijama Hrvatske vojske. Ipak, moram priznati kako nikada više nisam vodio takvu bitku kao što je to bilo na Prvomajskoj u Vukovaru 1991. godine. Žao mi je što u knjizi nisam mogao spomenuti mnoge ljude čija imena nisam znao, a zasigurno su zaslužili da njihovo ime ostane upisano u povijesti stvaranja domovine Hrvatske.
Dana 18. listopada dobivamo zapovijed odrediti šest ljudi koja će intervenirati kao ispomoć na Prvomajskoj ulici u kojoj je neprijatelj zauzeo jednu kuću. U skupini je trebao bi netko tko zna dobro rukovati raketnim bacačem, takozvanim RPG-om, ruske proizvodnje, kojih smo imali nekoliko komada. Za vođu skupine određen je Domagoj Pavić, koji s još petoricom vojnika odlazi na taj zadatak. Mi ostali toga smo popodneva bili u iščekivanju jer su se borbe na sve strane toliko rasplamsale, te smo svaki tren očekivali poziv za odlazak u neki drugi dio grada. Uskoro smo dobili zapovijed o premještanju nas ostalih u Borovo Naselje, a zbog proboja neprijatelja na Vinogradskoj ulici u blizini Trpinjske ceste. Ostali smo tu dva dana te se nakon toga, oko podne, vratili na silos. Osim toga, nestrpljivo smo čekali povratak naše šestorice ljudi sa zadatka iz Prvomajske ulice, nadajući se kako će se vratiti živi i zdravi. Znamo kako se posebno teške borbe vode upravo u toj ulici, jer je neprijatelj pokrenuo ofenzivu na strateškim mjestima toga područja.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Oko devet sati navečer došla je zapovijed o izmještanju svih nas sa silosa u Prvomajsku ulicu. Trebali smo se pridružiti Domagojevoj skupini koja je već bila tamo.
Kako je tih dana neprijatelj krenuo u veliku ofenzivu na području oko vukovarske vojarne, a posebno na području Prvomajske ulice i Cvjetnog naselja koje se naslanjalo na nju, trebalo je na to područje poslati što više ljudi spremnih na borbu i otpor. Naši obavještajni podaci govorili su kako je na to područje neprijatelju pristigla nova skupina dobrovoljaca iz Srbije, navodno Šešeljevih stranačkih vojnika – četnika. Neprijatelj se morao ojačati dobrovoljcima jer sa svojim mladim vojnicima i rezervistima nigdje nije mogao napredovati.
Spremali smo svoje stvari, pripremali oružje i streljivo. Nismo međusobno previše razgovarali jer smo znali da odlazimo na područje gdje se vode najžešće pješačke borbe u Vukovaru. Pripremao sam svoj „ultimax“ i prebrojavao streljivo koje sam još imao. Nisam baš bio sretan, jer mi je preostalo samo 400 komada ili, drugim riječima, četiri puna spremnika. Istu pušku, s istom količinom streljiva, imao je i Damir Mlinarić. Osim svoje puške pripremio sam i Steyrov SSG 308 Winchester, novi „snajper“ koji smo ponijeli sa sobom iz Zagreba. Imao je amortizirajući kundak i nožice, ali bio je neupotrebljiv jer mu optika nije bila podešena, pa je njegova preciznost bila takva da je na 100 metara promašivao skoro pola metra. Ipak, ponio sam snajper sa sobom jer mi je bilo žao ostaviti ga na silosu kako ga netko ne bi ukrao dok nas nema. Razmišljao sam da bi mi mogao dobro poslužiti i kao puška jer je imao dugu cijev, a optika se lako skidala, pa se moglo pucati preko mehaničkog nišana. Ni za njega nije bilo puno streljiva, svega dvadeset komada ili četiri spremnika.
Dok smo se spremali, tišinu je povremeno prekidao Saša Jezerik, koji se uvijek trudio podizati atmosferu i izvoditi neku komediju. Ako nikako drugačije nije uspio, uvijek bi našao nekog na čiji bi se račun šalio. Svima nam je bio simpatičan i nitko mu to nije zamjerio, a i nama je u tom ludilu u kojem smo se nalazili dobro došao netko tko je vedra duha.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Nakon obavljenog sastanka i dogovora, ubrzo smo se vozili velikim kamionom prema centru grada. Već je mrak, a vani dominiraju samo zvukovi detonacija koji dolaze sa svih strana.
Našom skupinom, koja broji sedamnaestoricu ljudi, zapovijeda Damir Mlinarić, a ja sam mu zamjenik. Kako su u prethodnim akcijama ranjeni naš zapovjednik Josip Nemec i Mladen Kosec, oslabljeni za dva velika borca odlazimo na nove položaje.
U zapovjedništvu 1. bojne ZNG-a Mlinarić i ja imali smo sastanak sa zapovjednikom Ivicom Arbanasom koji je odredio da je naša skupina ubuduće pod zapovjedništvo 1. bojne ZNG-a, koja je ujedno i pod zapovjedništvom 204. brigade. Područje djelovanja bojne protezalo se ovim prostorom: jedna satnija, kojom je zapovijedao Josip Tomašić – Osa, od „Vukovara Starog“ ili „Slavije“, u neposrednoj blizini vukovarske kasarne; druga satnija, pod zapovijedanjem Petra Kačića, preko „Sajmišta“ tj. Negoslavačkog i Petrovačkog puta pa sve do „Drvene pijace“, Cvjetnog naselja i područja Prvomajske ulice, gdje je djelovala naša, treća satnija. Našom satnijom zapovijedali su Anton Gašić, zvan „Toni Švicarac“, i njegov zamjenik, Vladimir Gordoš – Vrabac.
Za Ivicu Arbanasa, Zadranina, vrijedi pravilo da nema toga što se ne može ili što je nemoguće učiniti. Kad bi nas upitao može li se neki napad odradi, nikome nije padalo na pamet reći da to nije moguće. Njegova desna ruka i zamjenik, Ivan Anđelić zvani Doktor, inače iz Tovarnika, glavni je operativac na terenu i organizator svih akcija u zoni odgovornosti 1. bojne.
Lijevo na fotografiji sa šeširom Ivica Arbanas. Desno, također sa šeširom, Ivan Anđelić zvani Doktor. Između njih legendarni zapovijednik obrane Borova Naselja i Vukovara, pokojni general-bojnik Blago Zadro.
Njih dvojica su pravi zapovjednici. U akcijama i borbama sudjelovali su kao i svi drugi, obični vojnici. Imaju među suborcima velik autoritet izgrađen na hrabrosti i domoljublju, pa svi prema njima osjećamo strahopoštovanje.
Bez obzira na to što smo Damir Mlinarić i ja zapovijedali našom skupinom, nakon što smo s dunavskog silosa preraspoređeni na područje Prvomajske svi smo dobili uloge zapovjednika manjih skupina. Nas su svi gledali kao profesionalne vojnike pa su u svakoj skupini od desetak do petnaest domaćih ljudi bila naša dvojica.
Novoformirana skupina, satnija od 157 ljudi, mješovita je postrojba koja se, dakle, trebala oduprijeti neprijatelju na području Prvomajske ulice. Ima nas sa svih strana: domaćih ljudi koji su se već borili na tom području skupa s HOS-ovcima, Našičana, Čakovčana, Đakovčana, momaka koji su dolazili na ispomoć iz Borova naselja i nas sedamnaestorica, „Tigrovi“ iz Zagreba.
Naša bojišnica zahvaća prostor od Tekstilne škole prema Cvjetnom naselju pa sve do Minimarketa na kraju Prvomajske ulice. Po dubini se bojište pruža prema Osnovnoj školi II. kongresa, Desnoj Supoderici, naselju Boško Buha i Milovom brdu.
Trebali smo vratiti pod naš nadzor Cvjetno naselje koje je neprijatelj već dopola zauzeo, a koje je važno za održavanje Prvomajske ulice. Njezinim gubitkom stekli bi se uvjeti za nesmetano napredovanje neprijatelja prema centru grada i njegovo presijecanje, što bi vjerojatno značilo i kraj borbi.
20. listopada. Večer koja će mi ostati u sjećanju jer je, osim novog rasporeda koji smo dobili, i prva godišnjica moga braka. Cijeli dan sam razmišljao o svojoj mladoj ženi i malenom sinu Zvonimiru s kojima se i nisam baš nauživao života.
Nakon sastanka u zapovjedništvu odlazimo u Prvomajsku ulicu u pratnji zamjenika zapovjednika Ivice Anđelića – Doktora. Vozimo smo se kamionom do pod samo brdašce koje su domaći nazivali Milovo brdo, a gdje smo se i iskrcali. Dočekao nas je Domagoj koji nam je ispričao kako su s dva hica iz RPGa pogodili neku kuću u kojoj se neprijatelj bio utaborio. Ostali dečki iz skupine su se privukli kući i dočekali neprijateljske vojnike koji su bježali iz nje. Dva neprijateljska vojnika ubili su na dvorištu, ostali pobjegli, te da ih je bilo barem 5 ili 6. Misle i kako su nekog ranili, ali nisu bili sigurni. Nakon oduševljenja akcijom naših suboraca, pješice uz lagani uspon krenuli smo prema Tekstilnoj školi raspoređeni jedan iza drugog u razmaku od desetak metara. Potpuni je mrak, u blizini se čuju detonacije kao i u svim dijelovima grada. Neprijatelj ima toliko granata tako da ih niti jednog trenutka ne štedi, a sve kako bi nas ometao u bilo kakvom kretanju ili napredovanju.
Na području kojem smo se približavali djelovali su manji kalibri, najvjerojatnije minobacačke granate 60 mm, 82 mm i puno tromblonskih mina za koje smo posebno upozoreni kako neprijatelj njima najviše djeluje. Sve je to očit znak da smo veoma blizu jedni drugima i da zato neprijatelj djeluje pješačkim projektilima. Premda je mrak, dobro se vidi koliko je sve uništeno i srušeno. Već sam dvadesetak dana u gradu, ali se nikako nisam mogao načuditi koliko je bio uništen i porušen. Znao sam da ćemo se boriti na području kojim prolazimo pa se pitam gdje ćemo se uopće moći skrivati od svih tih projektila koje nam na glavu baca neprijatelj. Nemamo pojma kako uopće izgleda bojišnica, nismo ni na kakvom zemljovidu vidjeli gdje su naši, a gdje neprijatelj.
Nakon desetak minuta stigli smo pred Tekstilnu školu i ubrzo se našli u podrumu koji je pun civila, posebno žena, djece i starijih ljudi.
Nismo pošteno ni ušli u taj podrum, kad je nekoliko domaćih dojurilo u panici. Kroz brzo upoznavanje govore nam kako je neprijatelj zauzeo neku kuću u blizini škole u kojoj smo se nalazili. Potpuno sam zbunjen, vjerojatno kao i većina mojih suboraca. Posebno zbog toga što smo čuli da je neprijatelj u blizini skloništa u kojem bi se svi ovi civili trebali osjećati sigurno.
U metežu koji je nastao krećemo nas četvorica s još trojicom domaćih ljudi prema toj zauzetoj kući. Nemamo pojma kuda ni kamo idemo. Kroz potpuni mrak šuljamo se uza zidove porušenih kuća. U tišini dolazimo do jedne kuće u Prvomajskoj. Jedan od domaćih ljudi pokazao nam je da je u toj kući na katu netko od neprijatelja. Tiho mu objašnjavam kako ću baciti ručnu granatu na krov te kuće, a da svi ostali budu spremni na pucnjavu. Ostajem uza zid ispod prozora u prizemlju s još dvojicom domaćih, dok su Saša, Željko i Beba, koji je imao moćni PKT, otišli nekoliko metara od nas na ulicu i uperili oružje prema katu. Ova dvojica, na četiri metra od mene, su uz velika drvena vrata koja iz kuće vode prema ulici. Dogovor je da ću ja baciti granatu na kuću, dok će u tom trenutku svi ostali s druge strane ulice otvoriti paljbu po katu. Dvojica kod velikih drvenih vrata će ubaciti bombe kroz njih ako čuju bilo kakve pokrete ili zvukove s druge strane.
Polako vadim ručnu granatu, takozvanu „padobranku“, koja je, ustvari, bila ručna protutenkovska granata. Služi za uništavanje tenkova, a zvali smo je padobranka jer je imala mali padobran koji bi se otvorio nakon što se baci na cilj. Posebno je osjetljiva te bi eksplodirala na najmanji mogući dodir. Izvlačim osigurač iz nje, i ne baš potpuno siguran da je želim baciti, razmišljam što slijedi. Detonacije na sve strane paraju uši, a kroz sve to iz kuće dopiru neki glasovi. Nadam se kako ću uspjeti ovom granatom, koju prvi put bacam, biti precizan i učinkovit. Držim je u ruci, izmičem se tri, četiri koraka od kuće i odlučno je bacam prema krovu. Odmah se vraćam uza zid kuće i čučnem. Nakon dvije sekunde odjekuje snažna eksplozija, a ja osjećam jak udar topline i veliki pritisak u ušima. Po nama pršti na stotine komadića crijepova s kuće, a istovremeno odjekuju rafali s ulice koji udaraju po njezinom katu.
Pun sam žbuke i komada crijepova, a posebno me strah pucnjave ljudi s ulice. Nalazim se ispred njihovih pušaka, a oni samo koji metar iznad mene po mrkloj noći ispaljuju kišu metaka. Ona dvojica, u blizini mene, kod vrata, odjednom ih otvaraju i kroz njih ubacuju bombe. Čuje se vika i galama iza njih. Okrećem svoj „ultimax“ prema vratima očekujući svaki čas da netko počne izlaziti i nadam se kako ću bi dovoljno sabran i ne pogoditi nekoga od svojih. Odjeknulo je nekoliko jakih eksplozija, jedna za drugom, a iza vrata je vriska i jaukanje ljudi. Ova dvojica ih nakon toga odguruju i ulaze kroz njih te počinju ispaljivati rafale. Jaukanje i zapomaganje brzo prestaje. Stala je i pucnjava s ulice. Ja sam, i dalje čučeći, naslonjen na zid kuće i čekam neku reakciju dvojice domaćih koji su ušli kroz vrata. Nije prošlo dugo kad su počela zapomaganja. Čujem jauk jednog od dvojice naših. Čujem samo jednog od njih kako doziva i viče: „Bože, ne! Bože, pomozi…ne , ne!“.
Ne čekam dugo. Ustajem i krećem prema njima, a i svi ostali s ulice također kreću. Ulazim kroz vrata, a svjetiljka jednog od ove dvojice osvjetljava prizor od kojeg mi zastaje dah. Onaj koji je bacao bombu drži u naručju jednog od dvojice ubijenih iza tih vrata. Kako i drugi koji su došli s ulice imaju ručne svjetiljke, sve se vidi kao po danu. Dvojica mrtvih su u lokvi krvi. Ovog kojeg je jedan od naših držao u naručju eksplozija je toliko unakazila te mu se lice ne može raspoznati. Nema ni nogu ispod koljena naniže, potkoljenica je metar od njega na tlu. Najstrašnije je to što su se oni poznavali, a na mrtvima su hrvatska obilježja.
U trenutku šoka shvaćam da smo ubili svoje ljude. Ne mogu doći k sebi, ništa mi nije jasno. Kako je moguće toliko pogriješiti i jesmo li došli na područje gdje vlada takva psihoza te se više ne može znati gdje je neprijatelj, a gdje naši ljudi.
Moja prva akcija na Prvomajskoj počela je sudjelovanjem u ubijanju naših suboraca. Znao sam da za to nisam kriv i da se ne trebam osjećati odgovornim, ali nikako nisam mogao to izbaciti iz misli.
U meni i trojici mojih suboraca vlada potpuno sumoran i razočaravajući osjećaj, jer nema ništa gore za ratnika nego zabunom ubiti svoje vojnike. Molim se ovu večer Bogu za njihove duše. Nikako mi ne izlazi iz glave kako se to moglo dogoditi. Nisam poslije uspio saznati zašto je došlo do te zabune, ali idući dani koje ću provesti na Prvomajskoj i oko nje dat će mi odgovor i na to pitanje.
Moje prvo jutro na Prvomajskoj ulici počelo je neočekivano mirno, ako se zanemari stalno granatiranje. Marko Rogić i ja raspoređeni smo u jednu kuću koja je čak imala dobar dio krova. U našoj skupini je i Damir Mlinarić, a uz nas su i trojica domaćih ljudi, uglavnom starijih od nas. I ostali su raspoređeni u okolnim kućama, ali nisam imao pojma gdje točno.
Nepoznavanje stanja na bojišnici unosilo je nesigurnost u nas pa smo koristili svaku situaciju za upoznavanje okoline. Marko i ja smo to sunčano jutro odlučili obići nekoliko susjednih kuća i upoznati se s ljudima koji su ih zauzimali. S njima su uvijek bila barem dvojica iz naše postrojbe.
Nismo dugo čekali na uzbuđenja, jer su ubrzo počela granatiranja i eksplozije tromblonskih mina, a koje su bile uporne i bez prestanka nas zasipale. Naš obilazak borbenih položaja nije dugo potrajao te sebzbog straha od neprijateljskog pješačkog napada vraćamo u „svoju“ kuću. Ona je bila starija i zidana u obliku slova „L“, s povećim dvorištem. Na kraju dvorišta je jedan drveni „štagalj“ i u njemu traktor. Iza štaglja je drvena ograda, a dalje iza nje su dvorišta i sljedeće kuće iz kojih su svaki čas mogli početi navirati neprijateljski vojnici.
Neprijatelj je napao naš desni bok, stotinjak metara od naše kuće. Pokušavao je zauzeti položaje koje su naši suborci u protekla dva, tri dana uspjeli obraniti i sačuvati . Tada je neprijatelj imao dvojicu mrtvih i nekoliko ranjenih ljudi, a zarobljen je i neki poručnik koji je, kako sam čuo, predan u zapovjedništvo. Bez obzira na te gubitke četnici i domaći dobrovoljci ponovo su odlučili napasti. To se poklapalo s podacima koje smo znali, a to je da će neprijatelj s novim dobrovoljačkim snagama krenuti puno žešće nego dotad.
Na našem desnom boku su dva položaja, važna zbog održavanja naše linije i borbenoga rasporeda. Jedan je „doktorova kuća“, koja je velika, čvrsta i sa sigurnim podrumom. Drugi položaj je „Minimarket“, koji je posebno važan zbog spoja s „Desnom Supodericom“, a koja se vezala na ostatak naše obrane grada.
Položaj “Minimarket”, nalazio se na samom kraju Prvomajske ulice prema obilaznici koja vodi u Bogdanovce.
Novi dan počeo je i novim borbama na cijelom području. Neprijatelj je krenuo u opći napad na „doktorovu kuću“. Dobili smo informaciju kako je „Minimarket“ u njihovim rukama.
Neprijateljsko pješaštvo je napadalo i na našem smjeru. Marko, Damir i ja rasporedili smo se u dvorištu naše kuće pored štaglja. Iznenada je pala tromblonska mina na pet metara od mene i čuo sam kako oko moje glave fijuču krhotine metala te se zabijaju u daske na štaglju. Iza Marka i mene se čuo Damirov vrisak. Bio je desetak metara od nas, kod same kuće, na ulazu u ljetnu kuhinju. Znali smo da je ranjen. Marko i ja nismo imali vremena posvetiti se posve njemu, samo smo mu bacili zavoje. Na tridesetak metara od nas naviralo je neprijateljsko pješaštvo oprezno se šuljajući prema nama. Dok su dvojica domaćih pružala pomoć Damiru, mi smo otvorili vatru po neprijatelju.
Pucali smo obojica, ali nismo pogađali jer su se dobro prikrivali iza kuća u dvorištima. Uzvraćali su pucnjavu i sve je prštalo po daskama iznad nas, a trombloni su i dalje padali po nama. Na sreću, veći broj njih je završavao na krovu kuće i štaglja. Osim toga, čuo sam pucnjavu i na drugim položajima oko nas, a činilo mi se kao da se to događa sve bliže i bliže. Bojali smo se za naš desni bok, na kojem je bila „doktorova kuća“, a koju neprijatelj već nekoliko dana pokušava osvojiti . Strah i nesigurnost bili su još veći zbog činjenice da više nemamo pod kontrolom „Minimarket“.
Nastavlja se…https://vilimbook.com/pakao-prvomajske-ulice-2-dio/
1 komentar