Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:
– Jesi li ti sebe naplatio, zemljače?
– Jašta sam nego naplatio! I previše! – uz smijeh će Major.
– Ma onda se ne sikiraj! – dodaje Grubi.
Major se ne da smesti pa nastavlja u pesimističnom tonu:
– A šta, da pjevam? Pjevat’ ću ja, pjevat’, kad mi čede ulete pa počnu pitat’ što radiš ovdje, a ja im kažem da sam doš’o švercat zavjese u Vukovar!
Iako je Major pesimističan, izvodi to tako da svojim crnim humorom diže sumornu atmosferu u ove sitne noćne sate. Nikome ovdje nije lako. Čekamo trenutak kada će u bolnicu početi ulaziti neprijateljski vojnici, dobrovoljci, domaći srpski teritorijalci i četnici.
Zoran Gruber je momak srednje visine, vitkog stasa, svijetlosmeđe kratke kose, uskog lica i ugodnoga glasa. Ostavlja dojam smirenog čovjeka, s čvrstim stavom i karakterom. Također je pripadnik prve brigade ZNG, samo što je on iz baze Rakitje. Ovdje leži jer je u jednoj akciji u Borovu naselju ranjen u desno rame od neprijateljskog rafala. Poznajemo ga iz dviju intervencija koje je naša skupina imala u Borovu naselju, a bili smo pod njegovim zapovijedanjem. Bilo je to u vrijeme kada su probijeni položaji na Vinogradskoj ulici uz Trpinjsku cestu i kada smo vraćali te položaje. Pripadnici bataljuna iz Rakitja su momci od kojih je nastala naša Prva “A” brigada Zbora narodne garde pod ratnim imenom „Tigrovi“. Svi njihovi dečki su vojničkim stažom nekoliko mjeseci stariji od nas. Mnogi od njih bili su na Plitvicama za Uskrs 31. ožujka 1991., kada je poginuo Josip Jović, pa se taj dan i spominje kao „krvavi Uskrs“. Nama su ti dečki bili uzori, a vidjelo se i po domaćim ljudima i borcima koliko su cijenjeni iako su i oni sami bili vrhunski ratnici. Ako su ih takvi ljudi cijenili i držali do njih, onda je jasno da su dečki iz Rakitja zaista i vrijedili. Njihova skupina je brojila četrdesetak vojnika, zapovijedao im je Ivan Kapular, a njegov zamjenik bio je upravo Zoran Gruber.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Jednoga jutra išli smo na intervenciju u Borovo naselje i prvo smo došli u veliki podrum koji se protezao ispod cijele, isto tako, velike kuće. U njemu su bile nakrcane vojne stvari: streljivo, projektili za protuoklopnu borbu, a po podu na paletama bili su madraci te nekoliko medicinskih nosila. Nasuprot ulaznim vratima, uza zid, stajao je stol na kojem su se u velikom punjaču punile „motorole“, a bilo je i nekoliko konzervi hrane. Podrum je bio visok više od tri metra, a na dijelu zida iznad razine zemlje imao je razbijene prozore, pa je kroz njih osim zvukova detonacija dopirao i zvuk agregata za struju. U tom podrumu, koji je zapravo bio jedna velika prostorija bez pregrada, boravio je Zoran Gruber, kojeg su svi zvali Grubi. Upravo smo se dogovarali s njim što trebamo odraditi, kad je u podrum uletio jedan momak „tvrdog naglaska“. Rekao je Grubom da su „kornjače“, kako smo nazivali tenkove, navalile i da je došao po kontejnere za „osu“, jako protuoklopno oružje. Uzeo je dva kontejnera koji su, u biti, spremnici od stakloplastike za raketu koja se ispaljuje iz „ose“, a na to mu Grubi govori da uzme bar još jedan. Taj momak, za kojeg smo poslije saznali da ga zovu Bosanac, kratko mu odgovara:
– A šta ću sutra radit’ ako ih danas sve sjebem!
To je odgovorio potpuno mrtav-hladan i otišao s dva kontejnera. Sve nas je oduševila ta hladnokrvost obojice naših suboraca jer nije ugodno čuti kako su tenkovi navalili. Vjerojatno ni jedan ni drugi nisu znali koliko su u tom trenutku, tim svojim stilom, djelovali na nas motivirajuće. Među svim dečkima iz Rakitja, a i među domaćim ljudima koji su ratovali oko Trpinjske ceste, o napadima tenkova pričalo se kao da je potpuno normalno pucati po njima i uništavati ih.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Grubi i ekipa su u Vukovaru boravili već neko vrijeme te su imali priliku dobro se upoznati s neprijateljskim tenkovima, čak se i naviknuti na njih. Specijalizirali su se za borbu protiv tenkova kao što smo i mi usavršili ulične borbe za svaku kuću. Ti dečki iz Rakitja nisu htjeli da ih zapovjedništvo brigade zamijeni nego su tražili ostanak u gradu dok ga ne oslobodimo. Osim što su se momci borili u Borovu naselju protiv tenkova, ali i za svaku kuću i ulicu, odlazili su i na brojne druge lokacije po gradu u ispomoć. Isto tako su u studenom u nekoliko navrata slali i nama ljude na Prvomajsku te smo se zajedno borili. Oni su već bili živuće legende u borbama za Vukovar, pa smo ih mi iz Petruševca veoma poštovali i držali do njih.
Pozdravljam se sa svim dečkima i krećem do one prostorije na drugom kraju bolnice. Opet se polako probijam kroz gužvu, između stisnutih kreveta punih ranjenika i ljudi po podovima. Nikad ne bih rekao, kada vidim ovo sve, da sam u bolnici i da se ovdje izvode teške i složene operacije i spašavaju ljudski životi. Ovdje ima i teških bolesnika, uglavnom starijih ljudi, ali se rađaju i novi životi.Moje divljenje osoblju bolnice neprestano raste, iz minute u minutu. Uz sve probleme koje imaju još nisam vidio ni jednog nervoznog ili rastrojenog liječnika, sestru, tehničara ili bilo koga tko radi s bolesnicima i ranjenicima.
Bolnica je bila simbol vukovarskog otpora neprijatelju još i prije današnjeg dana, kada svi znamo da je sve gotovo, a sada, u ovim trenucima, bolnica je postala Vukovar. Osjećam kao da je upravo cijeli Vukovar u sobama i hodnicima bolnice. Prisjećam se kako je naš neprijatelj bio „obziran“ prema ovoj bolnici pa ju je početkom listopada „počastio“ razornom bombom od 250 kilograma, takozvanom „krmačom“. Probila je više od pet ili šest betonskih deka, ali nije eksplodirala nego je na zadnjoj etaži pala u krevet jednog bolesnika. Koliko se sjećam, tom čovjeku nije bilo ništa, jer u tom trenutku nije bio u krevetu, a pričalo se i da mu je pala među noge dok je ležao na njemu. Jugoslavenska vojska uopće ne poštuje nikakve međunarodne konvencije o humanosti prema bolesnima i ranjenima, ali, eto, ipak je Bog uvijek na strani pravednika i mučenika.
Mjesto u stropu gdje je neeksplodirana avionska bomba, takozvana “krmača”, probila zadnju etažu i pala u krevet jednog ranjenika
Došao sam do svoje sobice i potiho se smještam u kut kako bih barem malo odspavao. Oko dva sata su poslije ponoći.
18. je studenoga prije podne. Vrijeme nakon buđenja provodim na ovom dijelu gdje mi je određeno. Nisam baš nešto odspavao jer se puno misli vrzma po mojoj glavi, misli koje mi dugo nisu dopuštale zaspati. Osoblje bolnice zamolilo je sve ljude da ne hodaju po bolnici jer se time stvara još veća gužva, pa se pokušavam pridržavati toga. Sa mnom je i Zoran, policajac čiji je brat Kuštro u četnicima. Oni su iz miješanog braka. Jedan je brat odlučio ratovati na hrvatskoj strani, a drugi na srpskoj. I to je stvarnost Vukovara!
Osjećam se jadno, taj policajac i ja skrivamo se s još dvojicom domaćih ljudi u jednoj prostoriji i čekamo svoju sudbinu. Prošao je već dobar dio i ovoga dana. Odlučili smo otići do jedne prostorije skinuti svoje odore. To nam je sugerirao gipser Marko, a sve kako ne bismo bili upadljivi četnicima i vojsci kada dođu u bolnicu, s obzirom na to da nismo bili ranjeni. Dolazimo do te prostorije u prizemlju, površine dvadesetak kvadrata, na kojoj je prozor razbijen, a zidovi oštećeni od gelera. Puna je krvavih i poderanih uniformi, stare odjeće, plahti, deka i madraca. Tu skidam odoru ispod koje, zbog hladnoće, imam traperice i vestu. Razgovaramo o tome kako je bolje skinuti odoru i predaju čekati u civilnoj odjeći, pa tako svi postajemo civili. Za mene se i dalje nastavljaju vlastiti porazi, jer sada više ni u jednom smislu i ni po kojem obilježju nisam vojnik nego najobičniji civil. Sada sam kao i svako ono uplašeno dijete u bolnici, s time da dijete ima opravdanje za svoj strah, jer je dijete. Nisam ranjen, a nisam ni žena ili dijete kako bih imao razloga biti u ovoj bolnici. Osjećam strah, frustraciju i zbunjenost zbog situacije u kojoj se nalazim, ali sam i svjestan da nemam drugog izbora nego sa svim ovim ljudima čekati svoju sudbinu. Utjehu mi pruža to što sam u ovoj bolnici barem sa šestoricom svojih ljudi s kojima sam i došao u grad.
Nakon što sam postao civil, dolazim do svojih prijatelja i razgovaram s njima. Situacija je puno ozbiljnija, a ni Major se ne šali kao noćas. Među svima se osjeća napetost jer se očekuje ulazak jugovojske i ostalih srpskih dobrovoljaca u bolnicu. Kroz razgovor koji vodimo iskazujemo zebnju da bi predaja mogla poći po zlu. Strahujemo u neizvjesnosti hoće li nam se osvećivati zbog tolikog otpora koji smo im sve ove mjesece pružali. Moram se vratiti na svoje mjesto na drugom kraju bolnice pa se pozdravljam sa svima. Idem prema hodniku i čujem iza sebe:
– Pajdo, pajdo! – doziva me Major, zastajem i okrećem se prema njemu, a on mi potpuno ozbiljno govori:
– Pajdo, ja mislim da će oni pustiti djecu i žene i možda neke teške ranjenike, ali svi drugi neće ostati živi!
– Pa dogovoreno je da će sve biti pod kontrolom Crvenoga križa. Bit će sve u redu, vidjet ćeš! – pokušavam ga razuvjeriti njegovih slutnji.
– Ma oni to samo seru da nas ščepaju!
– Majore, ne boj se, bit će sve OK! – tješim sada i sebe i njega.
Major me onako spontano grli i dvaput me ljubi te mi govori:
– Oprosti , pajdo, ako sam bio naporan! Tko zna kad i gdje se opet vidimo! Ništa im ja ne vjerujem!
– Drž’ se prijatelju! Bit’ će sve dobro! – opet ga tješim i mahnem mu rukom polako, držeći ju u zraku.
Njegova reakcija nije reakcija straha. Odjednom i ja postajem drugačiji jer njegovo lice kao da nešto predosjeća.
Opet sam u gužvi tog već dobro mi poznatog hodnika. Probijajući se kroz gužvu stalno su mi u mislima upravo izgovorene Majorove riječi, ali i slika njegovog ponašanja. Nije to bila panika u njemu, on nije takav tip, jednostavno osjeća da bi se moglo dogodi nešto loše i ne mogu ne razmišljati o tome. Što više mislim o tom njegovom predosjećaju, sve sam bliže i ja sličnom razmišljanju. Postaje mi sve logičnijim da bi se s nama moglo dogodi nešto teško i crno. Majorove riječi i ponašanje u trenu mi stvaraju bezbroj razloga za pesimizam. Čudno mi je to da će nas neprijatelj uzeti iz bolnice i samo tako predati našima. Da su to htjeli, pustili bi nas da odemo iz grada, a ne bi nas opkoljavali i stezali obruč tako da nitko ne može van. Predaju svih nas treba organizirati i odraditi, a to nije mali posao. Sve sam skloniji i ja vjerovati kako bi se sve što slijedi moglo svesti na osvetnički čin i krvavi pir. Znajući, iz svega viđenog u bolnici, koliko je neprijatelju stalo do korektnosti, jasno mi je kako oni gledaju na ranjenike i bolnicu, pa se u meni budi sumnja u obećanja koja su dali o predaji.
U toj istoj bolnici liječimo i njihove ranjene ljude, koji se nalaze baš u blizini mojih suboraca, a siguran sam da za te zarobljene zna i sam neprijatelj. Ti zarobljeni ranjenici ni po jednoj sitnici se ne razlikuju i ne izdvajaju od naših ranjenika. Prisjećam se jednog svog prijašnjeg dolaska u posjet svojim ranjenim prijateljima, kada su mi oni pokazali trojicu ranjenih ljudi. Jednog od njih baš su previjale dvije medicinske sestre, a druga dvojica jela su večeru. Oko njih su bili svi drugi naši ranjeni borci koji su se u ugodnoj atmosferi s njima šalili i pričali. Znam da je jedan od njih, zvao se Dragan, bio najsimpatičniji te se šalio kako bi se prije predao da je znao da će mu bi tako dobro. Da, to su zarobljeni neprijateljski vojnici koji su zbog ranjavanja zbrinuti u ovoj bolnici. Oni su još uvijek ovdje i na istome mjestu, među našim borcima, i svi zajedno čekaju ulazak vojske i četnika u bolnicu. Jedina je razlika u tome što na licima naših vojnika i ranjenika nema veselja i sreće dok je na njihovima osmijeh i radost. Povezujući sve svoje rastrgane misli shvaćam kako Majorovi strahovi i slutnje itekako imaju smisla i osnove. Osim toga, crna i pesimistična razmišljanja potaknuta su mojim posjetom ranjenim prijateljima. Naime, ranjenike se pokušava izdvojiti zasebno te odvojiti od civila kako bi dobili na važnosti kada vojska uđe u bolnicu. Naslućujem da vojska neće imati iste kriterije za sve, a kakvi će oni biti , to nitko od nas ne može znati. U potpunosti je razumljivo i jasno da se moraju zaštititi ranjenici i bolesnici. Nazočnost zdravih i mladih ljudi poput mene u bolnici, može izazvati negativnu reakciju kod neprijatelja. Pretpostavljam kako se pregovaralo isključivo o predaji ranjenika i bolesnika, a ne civila i vojnika, pa je stoga i razumljiv strah osoblja zbog gužve i natrpanosti bolnice ljudima.
U ovom košmaru i nesigurnosti koja me obuzima uskraćen sam i za neko bliže zajedništvo s drugim ljudima iz bolnice. Iz drugog sam grada i gotovo s drugog kraja domovine pa je i normalno da nemam poznanika i prijatelja u gradu. Domaći se ljudi u bolnici grupiraju po rodbinskoj vezi i poznanstvima. Vjerujem da na taj način potiskuju razmišljanje o svojoj sudbini pa se tako prividno osjećaju sigurnijima.
Cijelo poslijepodne boravim u ovom starom dijelu, gdje mi je određeno, a ovdje je i rodbina osoblja bolnice. Upravo jedem neki gulaš s tjesteninom i baš mi prija, jer sam se u zadnjih nekoliko dana slabo hranio, pa mi je svaki zalogaj lijek. U mojem je društvu još nekoliko ljudi koji rade u bolnici i među njima vlada dobro raspoloženje. Ne odaju dojam zabrinutosti i neizvjesnosti, a tako je i bolje jer nikome od nas ne bi koristilo dizanje panike i izazivanje straha kod sebe i drugih. Dan je već na izmaku i bliži se večer no u ovom je dijelu ionako stalno mračno jer nema danjeg svijetla. Provodeći vrijeme među ljudima barem na trenutak gubim osjećaj otuđenosti. U ovakvim trenucima i mala bliskost bilo s kime puno znači i skreće misli od nevolja.
Opet ulazim u prostoriju u kojoj sam prespavao. Tu su policajac i dečko od šesnaestak godina sa svojom sestrom koja nema više od dvanaest. One dvojice koja su došla zajedno sa mnom i policajcem nema, nitko ne zna gdje su, a pretpostavljamo da su se odlučili na proboj. Sjedim u svom kutu na dekama koje su nabacane po podu. Vrata sobice su zatvorena pa je u njoj potpuni mrak. Nitko ni s kim ne razgovara jer i nemamo nekih tema, a trenutno nisam ni raspoložen za priču. Uronjen sam u svoje misli o neizvjesnosti i zabrinutosti zbog onoga što slijedi. Čuli smo kako bi vojska večeras ili sutra mogla ući u bolnicu i to je dovoljan razlog za povlačenje u sebe i razmišljanje. Osim mene, policajca i to dvoje djece, sada je u sobici još četvero ljudi. Nemam pojma tko su oni kao ni većina ljudi u ovom dijelu. Prepuštam se svom miru, razmišljam o svemu sjedeći u kutu mračne sobe, a desnom rukom držim križ krunice koja mi je oko vrata. Kad bolje promislim, u ovom se trenutku držim za jedino što mi je ostalo i što mi je najbliže, a to je dragi Bog.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-2-dio/
