Žena među njima prilazi Berghoferu i počinje mu psovati, a vadi nož iz pojasa i naslanja mu na vrat govoreći mu:
– Je li, Beli, kol’ko si Srba zakl’o, pička ti materina?!
– Nisam, Slađo, nikoga! Pa što bi to radio?!
– Ne seri, đubre matoro! – i okreće se jednom svom koji je pušio:
– Daj mi cigaru! Nakon što uzima cigaretu okreće se opet prema Belom:
– Hoćeš da ti ju ugasim u oko, mamu ti ustašku jebem?!
– Pa nemoj, Slađo! – odgovara Beli.
– Ma šta nemoj! – ide cigaretom prema Berghoferovim očima.
– Nemoj, Slađo, to radit’! – umiješa se Deda koji je cijelo vrijeme u blizini. Nakon što još nekoliko puta prijeti, ipak odustaje od gašenja cigarete u očima Belog pa dolazi do Perkovića i opali mu pljusku, a usput im obojici psuje takve grozote kakve nikad u životu nisam čuo. Do ovog trenutka nisam vjerovao da jedna žena može toliko psovati. Vonj alkohola koji izbija iz njih proširio se među nama. Deda je u blizini pa mu se Slađa obraća:
– A šta ćeš s njima?
– Ne znam! Idu na razmenu ako odobre oficiri!
– Ma idu oni u pičku materinu! Znam ja ‘ ko će po njih doć’!
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Svi stojimo uz veliki krojački stol u nevjerici, zadnji sam u nizu, sa strane, nitko me ne dira niti me išta pita. Oko nas je potpuni muk iako ne spavaju ni žene ni djeca. Ovi barbari nemaju obzira prema malenoj dječici koju su vikanjem probudili, u čemu prednjači Slađa. Uz još nekoliko psovki odlučuju otići odavde jer im i sam Deda kaže kako nema smisla da uznemiruju djecu koja spavaju. Odustaju od daljnjeg maltretiranja i nakon nekoliko minuta rasprave s Dedom govoreći mu kako nas ne smije poslati s civilima napokon izlaze odavde te napuštaju dvorište. Odlaze istim smjerom kojim su i došli, osvjetljujući si put baterijskim svjetiljkama.
Šutimo i dalje, još uvijek pod dojmom svega što se upravo dogodilo, nije nam ni do kakvog razgovora. Bilo je, zapravo, nestvarno očekivati da ćemo samo tako sjesti u autobus i otići svojima.
Najradije bih urlao iz svega glasa i vikao sam na sebe kako sam mogao biti tako glup kad sam povjerovao da je naše spašavanje moguće!
Ne vjerujem da će nas Deda poslati ujutro autobusima, čak je povećao broj vojnika s oružjem u hali. Sad nas čuvaju četvorica vojnika, a isto toliko ih je i na ulazu. Pretpostavljam da je to zbog naše moguće reakcije. Dolazi jedan vojnik i govori nam:
– Nigde ne idite odavde! Ako što trebate, pitajte nekog od vojnika ovde!
Tim riječima potvrdio je moju sumnju. Pred nama je još jedna neizvjesna noć, za koju samo Bog zna kako će završiti.
O Bože moj, pa dokle više!? Zašto prije smrti moram toliko propatiti? Zašto me nisi ostavio na Ovčari da tamo umrem, nego produljuješ moju agoniju? Oprosti mi, molim Te, što se bojim. Daj mi samo snage da izdržim sve, što god to značilo!
Odlučujem moliti se cijelu noć jer jedino tako mogu izmoliti milost i spas. Bogu zahvaljujem što sam još živ i što imam šansu moliti se.
Bože, ako se ne spasim iz ove strahote, budi mi milostiv kada dođem pred Tvoje lice!
U ovom obraćanju Svevišnjem molitvu mi stalno prekidaju prizori današnjeg dana.
Što očekivati? O čemu razmišljati? Kako se moliti!?
Nitko od nas nema volje ni snage za razgovor, svi se borimo sa svojim mislima, a jedino što je sigurno jest da nam život opet visi o niti najtanjeg konca. Moram u zahod pa molim jednog, nama najbližeg vojnika, da me odvede. Zahod je blizu izlaza, u nekadašnjoj svlačionici u kojoj su se radnici presvlačili, uz prostoriju u kojoj boravi Deda. Naoružani vojnik je uz mene cijelo vrijeme. Osim one četvorice pred ulazom, izlazeći iz svlačionice ugledao sam nekoliko naoružanih vojnika raspoređenih po čitavom dvorištu. Uvjeren sam da nisu tu samo zbog nas, nego u slučaju da se četnici vrate.
U međuprostoru između izlaznih vrata svlačionice i ulaza u halu naletim na Dedu. Udaljen sam niti dva metra od njega i odlučim mu se obratiti:
– Oprostite! Mogu vas nešto pitati?
– Reci!
– Što će biti s nama?
– Videćemo ujutro kad dođu oficiri!
– Molim vas samo da nas ne date u ruke ovima što su bili ovdje maloprije!
– Sve ću učiniti da bude dobro! Idi odmori se! Ne boj se!
– Hvala vam za sve!
Ni sam ne znam što mi je došlo da ovako razgovaram s njim. Kao da mi je bilo važno da čujem Dedu i ove riječi ohrabrenja, osjećam da u tom čovjeku nema zlobe. Dobio sam dojam da mu je neugodno što ga to sve uopće pitam i da ni sam ne zna što bi mi odgovorio. Na licu mu je očita briga zbog nas sedmorice, mislim da ni on ne želi da završimo u četničkim rukama, a svjestan je da će nas teško spasiti.
Vraćam se na svoje mjesto razmišljajući o onom što mi je Deda rekao. Hoćemo li konačno „rezervirati tu kartu za autobus“?
Noć polako odmiče, mir se ponovo uvukao među nas, svi spavaju, začujem pokoji šum od prevrtanja na neudobnim ležajima, tu i tamo netko zakašlje. Ljudi su usnuli usprkos neudobnosti, predugo su provodili noći uz zvukove granata. Umoran sam i iscrpljen, danima nisam pošteno jeo i pio niti spavao. Ležim na stolu pokušavajući se što udobnije smjestiti, što mi baš i ne polazi za rukom. Misli upućujem prema nebu dozivajući Isusa i Majku Božju u svoje srce. Nema broja izmoljenim očenašima, dozivam Svevišnjega da sutra bude s nama svima, svjestan da nas nitko ne može spasiti osim Njega, a i tu osjećam sumnju: hoće li htjeti?
Bože, oprosti mi što pokazujem nepovjerenje prema Tvojem božanskom djelovanju!
Previše puta sam se ponadao u spas, da bih potom doživio poraz. Ne vjerujem više u čuda! Iako se u meni bore sumnja i vjera, ne prestajem moliti iz sveg srca. Moja, ljudska realnost nije jednaka Božjoj, Njemu je moguće što nikome nije.
Bože, oprosti mi slabosti i pretvori ih u kreposti!
Stres i umor učinili su svoje i moje se oči polako zaklapaju. Dok tonem u san, dozivam opet Boga, jer ako je On odlučio da se nećemo spasiti sutra i da je vrijeme krenuti k Njemu, molit ću za oproštenje grijeha i da me primi u svoje kraljevstvo. Prvi put otkad sam u Vukovaru kao da se pripremam za svoju smrt.
Rano jutro, 21. studenoga. Budim se nakon malo sna te noći, ali čini mi se da sam uspio odspavati tri, četiri sata. Oko mene su šestorica „spašenih“ i dva vojnika pet metara od nas. Osim nas nema nikoga. Ni žena ni djece. Hala je potpuno prazna. Nema ni autobusa. Pitam ono što je očito:
– Jesu otišli ovi ljudi?
– Da, s tri autobusa pred zoru. – odgovara Perković.
– Jel’ Deda što rekao za nas? – opet pitam.
– Ništa. Nije ni bio ovdje. – govori Perković, a i Čakalić se uključuje:
– Bili su neki oficiri, ali o nama izgleda nisu pričali.
– Ipak nam ostaju četnici! – dodajem razočarano.
Ne mogu vjerovati da sam tako čvrsto spavao i nisam čuo kako je stopedesetero ljudi odavde izišlo! Možda je i bolje da sam se naglo šokirao, kao sada, nego da sam gledao i patio kako nam izmiče šansa za spas.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Dolazi Deda do nas, ali nam ne objašnjava ništa glede odlaska odavde. Objašnjava nam kako će nas odvesti u jednu prostoriju i zaključati, kako bi nas čuvao do odvođenja u Velepromet, gdje će nas predati vojnoj policiji. Vode nas do te prostorije, a to je zapravo ona svlačionica sa zahodom, pa nas zaključavaju. Zbunjeni smo i zamišljeni, svjesni težine situacije u kojoj se nalazimo. Neizvjesnost je golema, a životi nam doslovce vise o niti. Ništa mi ne znači to što će nas čuvati vojna policija vojske koja je glavni organizator svega zla u Vukovaru, bolnici, vukovarskoj vojarni i na Ovčari. Iako ne vjerujem toj vojsci, u mislima se hvatam za vojnu policiju kao za još jednu slamku spasa. Od dva zla biram ono manje. Tišina među nama je opipljiva, svatko se bori sa svojim strahovima i nadama.
Nakon otprilike sat vremena otključavaju se vrata na kojima se pojavljuje Deda.
– ‘Ajde, brzo napolje! Sakupljajte smeće po dvorani! ‘Ajde, brže malo!
Izlazimo, uz nas je vojska s oružjem, a vidljiva je gužva i strka. Odmah se raspoređujemo i počinjemo skupljati smeće koje je ostalo iza naših žena i djece. Ispod i oko stolova razbacani su papiri, konzerve i deke na kojima su ležali. Počinjem skupljati smeće i pogled mi skrene kroz staklenu stijenu na ulicu. Ugledao sam ono čega sam se i bojao. U dvorište ulaze četvorica četnika! Beli prepoznaje jednog od njih i samo nam kratko kaže, sav u strahu:
– Evo Bulidže, ljudi!
Prestravljen sam kad među njima prepoznajem četnika iz vojarne i s Ovčare! Upravo je on birajući izvodio ljude iz autobusa! Skamenjenima od straha, preostaje nam samo stajati i čekati. Deda izjuri van pred njih i oni počnu glasno razgovarati ulazeći tako u halu u kojoj skupljamo smeće. Moje misli vrište: ‘Ne, ne opet!’
Deda stoji uz četnika Bulidžu koji odmah započinje svoju predstavu.
– Šta je, ustaše? Pička li vam materina! Jeste spremni da se poigramo?
– E, Deda, ovo sam tražio! Mamicu vam jebem ustašku! Mislili ste zbrisat’? E, neće moći! – pa dalje nastavlja obraćajući se Berghoferu:
– Je li Beli, pizda li vam materina, ‘ko je vas doveo ovde?
– Džo Ivanković! – odgovara Beli.
– Prvo idem njega ubit’ pa onda vas, mamu vam jebem ustašku!
Dolazi do Perkovića i vuče ga za jaknu, takozvanu „bejzbolicu“. Uz Bulidžu su još dva četnika i jedan vojnik u uniformi JNA. U hali su i četiri Dedina vojnika koja stoje sa strane i promatraju.
– Doš’o sam da vas pobijem k’o piliće! Čim je to izgovorio, ošamari Perkovića, izvadi nož i stavlja mu ga pod grlo.
– Imam zapoved da se ovim ljudima ne sme ništa desit’! – umiješa se Deda te mu pokušava objasniti od kojeg je majora dobio zapovijed, no znam da laže, jer mu to Štuka nije rekao.
Četniku Bulidži to uopće nije ni važno pa se dere i govori:
– Slušaj bre, jebem ja njemu mater!
– Čoveče, šta ti je?! Idi majoru pa ga pitaj! Ovi će ljudi biti tu dok ja ne dobijem drugu zapoved!
Deda nas je sve iznenadio svojim nastupom. I on je povisio glas i zvučao samouvjereno.
– Dobro, Deda! Nemoj slučajno da oni odu odavde! Ja ću to rešit’ s tim kurtonom od majora! – govori Bulidža, a onda se obraća nama:
– Celu sam noć ubij’o ustaška govna! Al’ mi još nije dosta, mamicu vam jebem!
Nož i dalje drži pod Perkovićevim vratom, a odmah uz njih su još dva četnika. Jedan drži u ruci ‘kalašnjikov’, a drugi ‘škorpion’. Vojnik u uniformi JNA ima pištolj. Mi ostali i dalje skupljamo smeće trudeći se ne privlačiti pozornost na sebe, što uopće nije jednostavno, budući da smo jedini u velikoj hali u kojoj svaki zvuk odzvanja. Također, ne možemo ne čuti i ne vidjeti što se događa oko nas, pogotovo golemi apetit ovoga krvoloka.
– Poklat ću vas sve k’o piliće! – ponavlja Bulidža te hvata Perkovića za ovratnik jakne i vuče prema podu tako da je oslonjen na koljena i dlanove. Sjeda mu na leđa, a nož stavlja pod vrat. Dvojica četnika navijaju i viču iz svega glasa:
– Kolji! Kolji! Kolji! Kolji!
Pridružuje im se i onaj vojnik pa kaže, kako bi ispao važan pred njima:
– ‘Ajde, ‘ajde! Šta čekaš! Kolji!
– Ma šta vam je! Nema toga dok sam ja tu! Uključuje se Deda dosta žestoko, a onda, kao da je i sam shvatio da je pretjerao, nastavi:
– Nemojte to tu radit! Nek pospreme ovo smeće i očiste! Dođite posle!
– Jebeš smeće! Imaš vojsku za to! – viče jedan četnik kraj Bulidže.
– Jutros su mi oficiri dali zapoved da ove ljude dovedem u Velepromet! Svi su popisani! – nastavlja Deda uvjeravati Bulidžu pa još dodaje povišenim tonom:
– Nemojte da ja idem na vojni sud! Zapoved je zapoved!
Ovaj pričuvni šezdesetogodišnji oficir nam je upravo spasio glave. Da se nije tako postavio, sigurno bi nas ubili. Iznenadio sam se što je četnik uopće pristao na Dedinu odluku i prihvatio je. Prema svemu sudeći Deda je postupio prije svega hrabro, možda prehrabro, kao da nisu na istoj strani. Čudim se što četnici nisu uporniji u namjeri da nas odvedu budući se osjeća koliki apetit imaju za ubijanjem. Potpuno mu vjerujem da je do jutros ubijao kao što je rekao. Sve je očiglednije da se na Ovčari zaista dogodio pokolj kako je Štuka i rekao.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/nastavlja-se-drama-u-modoteksu/
