Preživio sam Vukovar i Ovčaru

Odmah po izlasku iz zatvora javio mi se Marko. Bio je to običan razgovor dvojice ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli patnje. Dogovarali smo se o susretu i mom dolasku k njemu u Beograd. Nakon godinu dana suđenje je poništeno i odlukom Vrhovnog suda vraćeno je na početak. Marko je ostao na slobodi do novog suđenja, a Kinez je i dalje bio u pritvoru. Ostao sam s Markom u kontaktu putem SMS poruka i obećao sam kako ću doći k njemu u Beograd, no nikako se nisam mogao odlučiti za taj put.Gotovo dvije i pol godine od mojeg prvog svjedočenja opet sam dobio poziv za 21. travnja 2008. da kao svjedok dođem na sud u Beograd. Ovaj put sam odlučio doći sam, svojim autom, a s Markom sam se dogovorio da ću u Beograd doći večer prije i prespavati u hotelu te da ćemo se naći tek nakon suđenja i poslije otići k njemu.

Ravno ispred mene, prije samog zavoja, nalazi se njiva na kojoj su osušene stabljike kukuruza koje se dobro vide usprkos noći bez mjesečine. U sekundi mi prolazi glavom kako su me tu odlučili smaknuti i ostaviti na njivi, ali ne osjećam strah i neko razočaranje jer mi je to na neki način i povlastica nakon svega proživljenog.

Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.

Prizivam Boga u svojim mislima svjestan da ovdje više nemam nikoga, ni žene ni djeteta ni roditelja niti prijatelja, ostaje mi samo On. Pozivam Ga svim srcem u sebi, ne molim svoga Boga za život nego da me što prije uzme k sebi. Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je na susret s Gospodinom. Ne znam točno što znači izdržati muke jer će moja agonija završiti smrću. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez imalo mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovome svijetu.

Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje.

Od prizora koji gledamo ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževe preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati.

Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.

Dana 17. studenoga 1991. godine, Vukovar pred svitanje. Hladno je. Ulazim u podrum kuće probuditi ostale jer je moja stražarska smjena završila. Nas dvojicu je zamijenio drugi stražarski par, ali su i svi ostali bili već budni jer u ovo su vrijeme obično počinjali napadi. Zadnja dva dana ulične borbe su utihnule, nastavljena su samo granatiranja pa smo, nakon svakodnevnog povlačenja i gubljenja položaja, na istome mjestu.

Neprijatelj je probio pozicije i niže prema centru grada, kod Tekstilne škole, pa sam se spustio sa svojom skupinom kao ispomoć u jednu kuću s crvenom fasadnom ciglom. Kuća je katnica, a iz koje se dobro vidi naviranje neprijatelja iz Cvjetnog naselja prema Prvomajskoj. Imaju plan izbiti na Prvomajsku cijelom njezinom dužinom pa je važno pokušati ih u tome spriječiti.

Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem  zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima.