Četnici – “bradonje”

Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište.

Neizvjesnost u ciglani

Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično.

"Bitka za Vukovar" - Mile Dedaković - Jastreb

Stanje u općini Vukovar tijekom 1990. i 1991. godine

Pokretanjem „srpskog“ pitanja krajem 80-ih godina u Jugoslaviji, probudio se srpski nacionalizam s tvrdnjom kako su Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Zagovaranje takve i sličnih teza dovelo je do nemira u Kninu već 1989. godine. U to vrijeme je u Vukovaru vladao mir iako je on bio Srbima u istočnoj Hrvatskoj ono što je Knin bio Srbima u zapadnoj Hrvatskoj. Slično kao u Kninu, rukovodeća mjesta u Vukovaru su uglavnom držale osobe srpske nacionalnosti čime se odražavala njihova privilegiranost bez obzira na to što su Hrvati bili relativna većina.

Smrtonosni ključ u bravi

Okrenuo se ključ u bravi, bučno i grubo kao i sve ostalo. Vrata su se otvorila, a u vidokrugu dovratka stajalo je više vojnika s oružjem. Opet su to bili neki nepoznati mlađi ljudi, ali ovaj put u pridošloj je grupi bio Luki poznati Miloš Bulić, zvani Bulidža, mesar u vukovarskoj bolnici. Pregledao je pomno koga tu sve ima i stao ispred grupe nevoljnika, nadmeno, „pun sebe“ i izvadio iz džepa u ovom stočarskom kraju prepoznatljiv predmet. Držao je u ruci plinski pištolj kojim se usmrćivala stoka pred klanje.

Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?

Obrana Vukovara

Autor teksta: Adrian Cvitković, mag.hist. Tekst je samo dio njegova diplomskog rada na “Hrvatskom katoličkom sveučilištu” u Zagrebu, Odjel za povijest. Naslov diplomskog rada iz lipnja 2018. godine: “Obrana grada Vukovara u potpunom okruženju (01. listopad 1991. – 20. studeni 1991.)”. Ovaj tekst objavljujemo kao podsjetnik na ono što je prethodilo Domovinskom obrambenom ratu i agresiji na Vukovar i Hrvatsku. Osobito je važno prisjetiti se na današnji dan događanja u Borovom Selu, 2. svibnja 1991. godine, kada su iz zasjede i na podmukao način srpski pobunjeni teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca.

Muka stidljivog Mire

Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.