Kuća strave i Belgija

Spustio se već mrak. Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata („kapije“) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova „L“, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.

Iz stolarije kao kokoši na klanje

Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.

Iz “kasarne” u novu neizvjesnost

Kolona je išla polako, svatko sa svojim brigama i svatko sa svojim mislima. Skrenuli su ih ulijevo. Pred nekim zgradama unutar vojarne stajala su dva manja vojna kamiona, „dvotonca“. U dnu stubišta, pred samim ulazom, stajala su dva manja vojna kamiona. Sa svake uzdužne strane u kamionu bila je klupa za sjedenje, a sve je bilo prekriveno otraga otvorenom ceradom. Vojni policajci podijelili su kolonu u dvije grupe i naredili da se popne svaka u jedan kamion. Bili su prilično grubi u ophođenju, hladni, smrknuti.

Šokantan doček na Veleprometu

Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.

Nastavlja se drama u Modoteksu

Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa.