Luka je stajao bez prava da se pomakne, da prebaci težinu tijela snoge na nogu, da bar na trenutak ispravi glavu ili spusti ruke niz tijelo. Boljele su noge, križa, ramena, ruke, vrat, glava. Trnulo je cijelo tijelo. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. U glavi mu je odzvanjalo ono o spremanju apartmana s noćnom posjetom!
Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.
Ležim, ali me hvata drhtavica. Hladno mi je. Osjećam bolove na licu, boli me nos, kosti čela, cijela glava, ali bez obzira na to uranjam u stanje isključenosti. Trenutačno mi to paše i konačno uživam u tome miru, a i vani više nema galame. Otišli su poručnik, Mare, Kinez i ostali. U našoj prostoriji je potpuna tišina jer svi smo u strahu i šoku od svega što se danas događalo.
Kao u svim zatvorima svijeta, kao svi pravi zatvorenici, i ovi su se brzo organizirali i nastojali u ovakvim uvjetima provoditi nekakve aktivnosti. Sve male kartonske kutije u kojima su bile konzerve brzo su skupljene i već su ekipe radile na izradi igraćih karata. Uskoro je zgotovljeno nekoliko kompleta karata i već su se našli partneri. Igrala se „Bela“ i nešto se novo događalo. Nešto se u svakodnevnici promijenilo. Postalo je življe. Kroz ovu zabavu bile su potisnute u drugi plan brige koje su ih inače zaokupljale.
Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…
Luka je umoran od puta i slomljen nekakvim novim psihičkim stanjem, stanjem opuštanja, nakon tolikih dana u grču smrtnog straha i neizvjesnosti, umorno sjeo na jedan madrac i pogledao po sobi. Uzduž zidova i po sredini sobe bili su poredani stari madraci, veličine prostornog metra. Svaki ležaj sastojao se od dva takva madraca, ali ih nije bilo dovoljno za sve pa su ih spojili jedan uz drugoga i tako prekrili cijelu sobu. Ostavljene su samo stazice za hodanje do prostorije koja je služila za pranje i iz koje se ulazilo u zahod čučavac. Te dvije male prostorije služile su pušačima i kao pušionica, jer je u sobi gdje se boravilo i spavalo bilo strogo zabranjeno pušenje. Jastuka nije bilo, ali bilo je nešto deka pa se više spavača pokrivalo jednom dekom.
“A, ti si to. E, pa ti ne možeš reći da nisi znao šta se događa. Ti si, kako vidimo, vrlo učena glava, pa još viši inspektor policije. Pa, jel’ ti, bre, znaš šta to znači? Takvu zverku do sada ovde još nismo ugostili. Za takve imamo posebne apartmane!” – govorio je goropadni stražar dok se Luki hladan znoj slijevao niz leđa. Jedan je drugi uzeo teške ključeve, kakve su do tada zarobljenici, sada očigledno zatočenici, vidjeli samo u nekim filmovima i krenuo uz stepenice, na kat.