PUT STRAHA OD BOLNICE DO VOJARNE

Svi su naoružani i vatrenim oružjem pa nitko ovdje ne može biti siguran ni jamčiti, u tolikoj ekstazi mržnje, da netko neće zapucati po autobusima. Možda je to čega se bojim suludo, ali dok gledam njihova lica, izobličena od luđačke mržnje, onda mi je takav strah potpuno realan. Trudim se cijelo vrijeme ne gledati u njih, ali me ipak nešto tjera da ih pogledam. Na njihovim licima je vidljiva mržnja, obrasla su bradama i brkovima različitih dužina i svi se trude biti što neuredniji, a isto je i s njihovim kosama koje izviruju ispod različitih vrsta kapa, uglavnom šajkača. Ta lica su od mržnje deformirana, smrknutih obrva, osmijeh im služi samo kako bi pokazivali svoj cinizam, a odmahuju glavama pokazujući nam prezir. Uniforme su im uprljane i gotovo da ni jedan nema istu, a mnogo ih je u kombinaciji civilne i vojne odjeće. Po sebi imaju razne ukrase, a najviše su to kokarde i srpske zastave.

ODVODE NAS IZ BOLNICE

Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!

BOLNICA- UTOČIŠTE NADE I SPASA – 3. dio

U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 2. dio

Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 1. dio

Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:

SVE JE GOTOVO – 4. dio

Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.

SVE JE GOTOVO – 3. dio

Policajac iz naše skupine razgovara s doktoricom Vesnom Bosanac i osobljem bolnice, pita tko vodi pregovore o evakuaciji. Usto im objašnjava kako u gradu nema glavnog zapovjedništva ni zapovjedništva policije. Dok se on trudi objasniti situaciju u gradu, dobiva odgovor da oni sve znaju i da pregovore vodi povjerenik Vlade Marin Vidić Bili, ali da su u pregovore uključeni i Vlada i međunarodna zajednica.