Bog mi šalje spasitelje

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.

Bože, ne želim umrijet izmrcvaren

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

Prizivam Boga u svojim mislima svjestan da ovdje više nemam nikoga, ni žene ni djeteta ni roditelja niti prijatelja, ostaje mi samo On. Pozivam Ga svim srcem u sebi, ne molim svoga Boga za život nego da me što prije uzme k sebi. Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je na susret s Gospodinom. Ne znam točno što znači izdržati muke jer će moja agonija završiti smrću. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez imalo mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovome svijetu.

Kuća strave i Belgija

Preživio sam Vukovar i Ovčaru2 komentara

Spustio se već mrak. Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata („kapije“) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova „L“, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.

Iz stolarije kao kokoši na klanje

Preživio sam Vukovar i Ovčaru2 komentara

Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.

Šokantan doček na Veleprometu

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.

Nastavlja se drama u Modoteksu

Preživio sam Vukovar i OvčaruLeave a comment

Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa.