Iz stolarije kao kokoši na klanje

Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.

Šokantan doček na Veleprometu

Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.

Nastavlja se drama u Modoteksu

Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa.

Nakon Ovčare u Modoteks

Pridošlice ulaze u halu i svjetiljkama osvjetljavaju žene i djecu kao da nekoga traže. Sad razaznajem da pridošlice čine skupinu od tri muškaraca i jedne žene. Žena je odjevena u uniformu JNA, ali na glavi ima „šajkaču“ s kokardom, a ostali su u različitim uniformama koje imaju srpska obilježja. Počinju po redu tražiti nekoga, a vidjevši nas na kraju hale, odustaju od pregledavanja žena i gotovo trčećim korakom oduševljeno dojure.