Ceranova borba za moj spas

Razgovor prerasta u galamu, a ja imam osjećaj da riječi čujem iz nekog tunela. Kako je moguće da je gotovo nepoznat čovjek uloži toliko truda da me spasi, a netko koga sam dobro poznavao kao i on mene, nema nimalo želje da nešto napravi. U prepirku se uključuju još neki ljudi koji su prisutni tako da se situacija dodatno zaoštrava. Ja ne progovaram niti riječi jer znam da moji argumenti u ovom trenutku mogu samo odmoći smirivanju situacije

Ispitivanje “bezbednjaka”o ugroženosti Srba

Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.

Nakon Ovčare u Modoteks

Pridošlice ulaze u halu i svjetiljkama osvjetljavaju žene i djecu kao da nekoga traže. Sad razaznajem da pridošlice čine skupinu od tri muškaraca i jedne žene. Žena je odjevena u uniformu JNA, ali na glavi ima „šajkaču“ s kokardom, a ostali su u različitim uniformama koje imaju srpska obilježja. Počinju po redu tražiti nekoga, a vidjevši nas na kraju hale, odustaju od pregledavanja žena i gotovo trčećim korakom oduševljeno dojure.

Ostajem zarobljenik u Vukovaru

Strah se opet uvukao u kosti, jer nikad nije bilo sigurno da neće neka pijana, mržnjom opsjednuta budala željna krvi i klanja reći: „Ajde, ti, izađi sa mnom.“ Kada bi se to i stvarno dogodilo onaj koji bi bio odabran ne bi se više nikada vratio, kao što se već događalo i što su doživjeli u Veleprometu. „Arkanovac“ ih je polako pojedinačno promatrao, glumeći valjda scenu iz nekog njemu poznatog filma, zadržavajući pri tome nekakav isljednički pogled na svakom zarobljeniku, a onda teatralno izvadio kutiju cigareta iz džepa, ali tako da svi vide o kojim se cigaretama radi.

Raspelo

Pogled mi se zaustavlja na raspelu koje još uvijek visi na zidu. Oko njega su rupe od metaka od kojih su neki pogodili i samo raspelo i tako simbolično Gospodinu Isusu Kristu otkinuli ruke. Stežu mi se grudi i ne mogu udahnuti od prizora koji vidim te shvaćam da tu više nemam što tražiti iako je to moj dom. Izlazim van i kažem mu da nema ništa od papira i da nastavimo što prije dalje. Samo želim što prije izići i otići odavde.