Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?

Obrana Vukovara

Autor teksta: Adrian Cvitković, mag.hist. Tekst je samo dio njegova diplomskog rada na “Hrvatskom katoličkom sveučilištu” u Zagrebu, Odjel za povijest. Naslov diplomskog rada iz lipnja 2018. godine: “Obrana grada Vukovara u potpunom okruženju (01. listopad 1991. – 20. studeni 1991.)”. Ovaj tekst objavljujemo kao podsjetnik na ono što je prethodilo Domovinskom obrambenom ratu i agresiji na Vukovar i Hrvatsku. Osobito je važno prisjetiti se na današnji dan događanja u Borovom Selu, 2. svibnja 1991. godine, kada su iz zasjede i na podmukao način srpski pobunjeni teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca.

Muka stidljivog Mire

Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.

Soba smrti

Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.

Dobrovoljac

Čujemo lupanje lanca nakon čega se otvaraju limena vrata. Uz veliku galamu i udarce guraju čovjeka koji završava na podu. Oni se ubrzo udaljavaju ostavivši nas same. Čovjek na podu zapomaže i na sav glas nam objašnjava da je Srbin. Nije mu jasno zašto ga muče te smatra da ne bi trebao biti s nama.

U smrt zbog cipela

Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.

Špalir

Sutradan ujutro umjesto doručka dobivamo ranu posjetu nekolicine četnika raspoloženih za maltretiranje. Užurbani koraci i otvaranje vrata uz veliku buku značilo je da se sprema nešto loše. Nekoliko njih laze unutra a ostali ostaju van. Ovo mi nikako ne izgleda dobro. Imam osjećaj da su se došli zabavljati, a to je do sada svaki put bilo na naš račun.