Tag Archives: Miljenko Miljković

Prvi Lukin “islednik”

Pisao je izjavu pazeći na svaku riječ, na svaki izraz. Znao je da ni oni baš nisu naivni i neuki i da će se uhvatiti za svaku riječ koja daje naslutiti da o nečemu znaš više od onoga što si napisao. I sada je ostao pri svome stavu da govori samo istinu i da ništa ne laže. Ali, samo svoju, a ne njihovu istinu. U tom prvom pisanju nastojao je biti što opširniji u opisivanju nevažnih i općepoznatih događaja kao što su neke eksplozije pred rat, početak agresije na Vukovar i slično. Svaku priliku koristio je da im stavi pod nos istinu o njihovim sunarodnjacima koji su bili u gradu do pada Vukovara, pa čak i osuđivali postupke napadača.

Teška jeza zbog konvoja

Brzo se vratio u postaju ne bi li čuo nešto novo. Pušio je cigaretu za cigaretom i šetao hodnikom satima. Kako tko izađe iz prostorije gdje se telefonira, pogleda ga upitno, ali uvijek isto odmahivanje glavom. Ništa! Bio je pri kraju snage. Sjeo je u jedan kut i podbočio glavu rukama. Zadrijemao je sjedeći umoran i slomljen u ovako teškom i neizvjesnom danu. Ne zna koliko je odrijemao kad je osjetio lagan dodir po ramenu. Otvorio je oči i pogledao ne znajući u prvi mah što se događa. Djelovao je kao sluđen, ne shvaćajući zašto tu sam sjedi u sitne sate.

Rastanak s ranjenim sinom

Uskoro su došli nosači s nosilima na koja su ga polegli i krenuli s njim prema izlazu. Jedva su se otac i majka oprostili od svoga jedinca. Sve se radilo brzo, po protokolu, organizirano i ozbiljno. Nije bilo vremena za nježnosti. S više kreveta već su skidali na nosila one koji su u ruci držali cedulje. Sve su ih žurno, onako u pidžamama, nosili u kamione i slagali ih kao cjepanice po podu kamiona na kojem nije bilo nikakve podloge. Bilo je zamišljeno da će ih se kratko prevesti do naselja Lužac i tu predati kolima hitne pomoći za daljnji transport.

Sjećanje na najgori dan

Došli su ljudi u bijelom i ne obazirući se na ganutog oca zgrabili ležaj i žurno odvezli unesrećenoga. Oni nisu imali vremena za suze, a i da su imali ne bi mogli toliko suza isplakati koliko su nesreća i smrti svaki dan vidjeli. Njima je bio važan samo jedan cilj, što prije pružiti pomoć ranjenome i pokušati mu spasiti život, nogu i ruku.