Ispitivanje “bezbednjaka”o ugroženosti Srba

Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.

Ostajem zarobljenik u Vukovaru

Strah se opet uvukao u kosti, jer nikad nije bilo sigurno da neće neka pijana, mržnjom opsjednuta budala željna krvi i klanja reći: „Ajde, ti, izađi sa mnom.“ Kada bi se to i stvarno dogodilo onaj koji bi bio odabran ne bi se više nikada vratio, kao što se već događalo i što su doživjeli u Veleprometu. „Arkanovac“ ih je polako pojedinačno promatrao, glumeći valjda scenu iz nekog njemu poznatog filma, zadržavajući pri tome nekakav isljednički pogled na svakom zarobljeniku, a onda teatralno izvadio kutiju cigareta iz džepa, ali tako da svi vide o kojim se cigaretama radi.

Spašavanje iz Veleprometa

U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.

Četnici – “bradonje”

Kroz staklo ih je promatrala četnička glava s klasičnom četničkom ikonografijom, koja se sastojala od „šubare“ na kojoj je sjajila „kokarda“ s dvoglavim orlom, brade puštene da raste neobuzdano i neuredno, duge masne i prljave kose. Najviše što ih je uplašilo bile su zakrvavljene oči sa staklastim pogledom i boca rakije koju je poduže potezao, brišući prljavim zamašćenim rukavom slinava usta. Četnik je pomno promatrao skamenjene likove u sobi koji su sjedili pogleda prikovanog u pod i samo skriveno pogledavali u to ljudsko čudovište.

Neizvjesnost u ciglani

Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično.

Smrtonosni ključ u bravi

Okrenuo se ključ u bravi, bučno i grubo kao i sve ostalo. Vrata su se otvorila, a u vidokrugu dovratka stajalo je više vojnika s oružjem. Opet su to bili neki nepoznati mlađi ljudi, ali ovaj put u pridošloj je grupi bio Luki poznati Miloš Bulić, zvani Bulidža, mesar u vukovarskoj bolnici. Pregledao je pomno koga tu sve ima i stao ispred grupe nevoljnika, nadmeno, „pun sebe“ i izvadio iz džepa u ovom stočarskom kraju prepoznatljiv predmet. Držao je u ruci plinski pištolj kojim se usmrćivala stoka pred klanje.

Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?