Oči u oči s Goranom Hadžićem

Pred njim je sjedio, nitko drugi, nego takozvani predsjednik, takozvane Srpske Autonomne Oblasti Krajine, bradonja u maskirnoj uniformi s crnom beretkom na glavi, glavom i posebice bradom, skladištar Vupikovog pogona u Pačetinu – Goran Hadžić. Od poznatih mu, tu je još bio i Boro Bogunović, u to vrijeme ministar policije te samoproglašene „Krajine“, inače prije rata vozač kamiona za razvoženje robe po seoskim trgovinama. Dovozio je robu i u Lukin Lovas u trgovinu u kojoj je poslovođa bio Lukin punac Petar Čorak.

“Ledara”

Pomozi mi, Bože, da ovo izdržim i preživim, da se vratim svojima najdražima kojima sam još toliko potreban, ali i da ovo jednoga dana ispričam svijetu, kako se nikada ne bi zaboravio ovakav zločin prema ljudima, koji su krivi samo zato što misle drukčije od svojih mučitelja i što su druge nacionalnosti. Bože, Ti štitiš nemoćne i progonjene, ugnjetene i obespravljene. Skreni pogled na nas, blagoslovi nas i čuvaj, obasjaj nas svojim licem i budi nam milostiv. Znam da zlo napada tvoje miljenike, ali i da ih nikada nisi ostavio bez prave ljubavi. Svemogući Bože, neka se vrši volja Tvoja.

Prvo ispitivanje

Luka je stajao bez prava da se pomakne, da prebaci težinu tijela snoge na nogu, da bar na trenutak ispravi glavu ili spusti ruke niz tijelo. Boljele su noge, križa, ramena, ruke, vrat, glava. Trnulo je cijelo tijelo. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. U glavi mu je odzvanjalo ono o spremanju apartmana s noćnom posjetom!

Mitrovička balada – dolazak

Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.

Dolazak u Srijemsku Mitrovicu

Cijeloga ovog rata događale su mu se čudne stvari i spopadale ga čudne misli, pa tako i sada dok je sjedio u kamionu. Mislio je da mu je samo što prije ući u krug zatvora. Premda se ni jedan normalan čovjek ne veseli zatvoru, Luka je naprosto osjećao prikriveno zadovoljstvo što će uskoro biti unutra. S obzirom na sve što su proživjeli u deset dana zatočeništva u samome Vukovaru, posebice u susretu s vukovarskim Srbima, dojučerašnjim susjedima, sada se bojao da netko od onih koji ga poznaju ne naiđe i pozove ga, da siđe s kamiona.

Jesmo li živi?

Ja se i dalje molim u sebi. A kako sam ostao ležati,njih se sedam, osam okuplja oko mene i počinju me udarati palicama. Ne znam nisam gdje sve ne osjećam udarce: po glavi, ušima, vratu, po prstima i zglobovimaruku koje sam držao prekrižene iza glave. Udaraju me po leđima i bubrezima,posebno su bolni udarci po stražnjici i po butinama, a istovremeno pljušte polistovima i tabanima. Oni su se poredali tako da sve udarce dobivamistovremeno, a dok me tuku, vojni policajac skida crnogorski „fes“ i gura mi gapod nos da poljubim četiri „S“ vičući:– Ljubi ovo, majku ti jebem ustašku!! Ljubi, ljubi…!!