Ispovijest zarobljenika

Kada bih sada mogao vratiti vrijeme i ovu staloženost, puno toga bih rekao Mirku Ceranu u znak zahvalnosti za sve što je za mene napravio, ali u tome trenutku sam mu pružio ruku i kratko rekao: „Hvala.“ Nisam znao da je to zadnji put da ga vidim.

Razgovor prerasta u galamu, a ja imam osjećaj da riječi čujem iz nekog tunela. Kako je moguće da je gotovo nepoznat čovjek uloži toliko truda da me spasi, a netko koga sam dobro poznavao kao i on mene, nema nimalo želje da nešto napravi. U prepirku se uključuju još neki ljudi koji su prisutni tako da se situacija dodatno zaoštrava. Ja ne progovaram niti riječi jer znam da moji argumenti u ovom trenutku mogu samo odmoći smirivanju situacije

Pogled mi se zaustavlja na raspelu koje još uvijek visi na zidu. Oko njega su rupe od metaka od kojih su neki pogodili i samo raspelo i tako simbolično Gospodinu Isusu Kristu otkinuli ruke. Stežu mi se grudi i ne mogu udahnuti od prizora koji vidim te shvaćam da tu više nemam što tražiti iako je to moj dom. Izlazim van i kažem mu da nema ništa od papira i da nastavimo što prije dalje. Samo želim što prije izići i otići odavde.

Stojim na sredini prostorije i gledam u vrata kada začujem užurbane korake šljunkovitom stazom kako se približavaju. U službenim posjetama uvijek dolaze dvojica. Jedan otključava, a drugi drži spremno oružje. Kada dolazi jedan čovjek, uglavnom je to netko znatiželjan ili revoltiran. Odmičem se do suprotnog zida kao da znam da ovaj dolazak ima veze sa mnom i tu stojim. Odjednom se na gornjem dijelu vrata ukazuje bradato lice nekog čovjeka. Prvo što primjećujem upravo je dvotjedna brada na umornom licu. Ima otprilike četrdeset godina. Na glavi ima maskirnu beretku s kokardom.

Brat i ja ga gledamo ništa ne shvaćajući, a on opet gleda trenutak u jednoga, trenutak u drugoga. Lice mu je izbezumljeno. Na trenutak mi se čini da je sišao s uma. Nakon toga nam tiho priča što se dogodilo. Dobio je zadatak obići sve naše linije. Ucrtati rovove koji se nalaze na granici razgraničenja i provjeriti vrste oružja koje naša strana posjeduje. Ako im sve te informacije donese natrag, pustit će nas. Nas dvojica koji ostajemo, bit ćemo garancija da će se vratiti. Otac nije imao izbora. Morao je pristati jer su rekli da će nas u protivnom svu trojicu ubiti. Drugim riječima tražili su od njega da bude njihov špijun u zamjenu za naše živote. Imao je tri dana da ode i da se vrati. Naš automobil su već dovezli u Liješće kako bi njime krenuo. S obzirom na to da otac nije bio u stanju voziti automobil zbog nepokretne ruke, predložio je da puste i jednog od nas dvojice kako bi imao tko voziti.

Na podu vozila ima jako puno skorene krvi za koju kažu da je krv zarobljenika koje su upravo razmijenili. To mi je prvi put da vidim toliko ljudske krvi. Pitam se kakvi su to ljudi koji nisu mogli barem oprati kamion.

Čujemo lupanje lanca nakon čega se otvaraju limena vrata. Uz veliku galamu i udarce guraju čovjeka koji završava na podu. Oni se ubrzo udaljavaju ostavivši nas same. Čovjek na podu zapomaže i na sav glas nam objašnjava da je Srbin. Nije mu jasno zašto ga muče te smatra da ne bi trebao biti s nama.

Sutradan ujutro umjesto doručka dobivamo ranu posjetu nekolicine četnika raspoloženih za maltretiranje. Užurbani koraci i otvaranje vrata uz veliku buku značilo je da se sprema nešto loše. Nekoliko njih laze unutra a ostali ostaju van. Ovo mi nikako ne izgleda dobro. Imam osjećaj da su se došli zabavljati, a to je do sada svaki put bilo na naš račun.

Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.

Ujutro, u ranu zoru budi nas lupanje po vratima. Ustajemo brzo i dolazimo do vrata. Na vratima stoje trojica ljudi u vojnim uniformama. Sva trojica na sebi imaju beretke na kojima su kokarde. Samo nas promatraju i šute.

Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama.

Osjećam jasno hladan nož na vratu, ali nekako sam uvjeren da je to dio predstave i da me nemaju namjeru ubiti. Bar ne u tom trenutku. Znam da mi ne slijede lijepi trenutci, ali nikada prije u sebi nisam imao toliko prkosa i želje da ustrajem do kraja.

U prostoriji stoje tri čovjeka koji pognutih glava gledaju u pod. Ne znam kakav ja utisak ostavljam na njih, ali na njima se vidi da su jako uplašeni. Ubrzo se vrata s treskom zatvaraju. Čuje se zvoncanje teškog lanca i škljocanje katanca. Gledam u prašnjav i prljav pod kao da tražim u što ovi ljudi gledaju. Na podu nema ničega, osim prašine.

Dignem glavu kako bih vidio kuda prolazimo, ali istog trenutka čujem upozorenje: „Glavu dolje! Ako još jednom pogledaš u stranu, pucam bez upozorenja.“ Brzo spuštam glavu i dalje gledam u prašnjavi pod kamiona. Pognuvši se, u sjedećem položaju laktove naslanjam na koljena i kroz majicu stiskam križ krunice koji mi visi s vrata. Molim se Bogu da se dogodi neko čudo i da nas puste. Siguran sam da on to može napraviti ako želi, ali sam svjestan i činjenice da se čuda ne događaju kada mi to želimo. U onih nekoliko trenutaka kada sam digao glavu, vidio sam da se vozimo preko njiva, putem koji je vojska privremeno napravila.