Dignem glavu kako bih vidio kuda prolazimo, ali istog trenutka čujem upozorenje: „Glavu dolje! Ako još jednom pogledaš u stranu, pucam bez upozorenja.“ Brzo spuštam glavu i dalje gledam u prašnjavi pod kamiona. Pognuvši se, u sjedećem položaju laktove naslanjam na koljena i kroz majicu stiskam križ krunice koji mi visi s vrata. Molim se Bogu da se dogodi neko čudo i da nas puste. Siguran sam da on to može napraviti ako želi, ali sam svjestan i činjenice da se čuda ne događaju kada mi to želimo. U onih nekoliko trenutaka kada sam digao glavu, vidio sam da se vozimo preko njiva, putem koji je vojska privremeno napravila.
Podižem pogled s poda ne pomičući glavu. Pogledam u oca. Na licu mu je čudan izraz koji otkriva strah, razočaranje i nemoć.
Brat sjedi s moje lijeve strane, dublje u kamionu. U njega ne mogu pogledati, ali sam siguran da izgleda isto kao otac.
Vožnja traje otprilike sat vremena, a zatim ponovo dolazimo na asfaltiranu cestu. Svakim kilometrom osjećam da promet postaje sve gušći. Mimoilazimo se s vojnim kamionima. Pogledam u vojnika preko puta i vidim da gleda nazad na cestu. Na cesti je puno ljudi pa zaključujem da smo došli u centar sela.
Uvod u knjigu kroz “Predgovor knjizi”: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Kamion je već usporio i kreće se malo brže od pješaka. Sada već slobodno podižem glavu, pogledam van i skamenim se od nelagode. Prepoznajem momka koji je išao u istu školu kao i ja. U školi je vrlo jasno i glasno zagovarao podjelu BiH na SAO Krajinu i mali ostatak za nas ostale.
Znao sam da je iz Liješća pa shvaćam da su nas ipak tamo odveli. Bože, budi nam u pomoći. Kamion je stao. Trojica vojnika iskaču iz kamiona i s uperenim pištoljima naređuju da iziđemo. Izlazimo iz kamiona. Doček je demonstrativan.
Nalazimo se u centru Liješća pred domom kulture. Na parkiralištu stoji nekoliko civila i desetak vojnika u maskirnim uniformama. Na glavi imaju beretke. Bolje su opremljeni od ostatka vojske koja nosi JNA uniforme. To su isti oni milicajci[1] tzv. SAO Krajine koje sam gledao na TV-u. Drže uperene puške kao da smo specijalci od kojih im u svakom trenutku prijeti životna opasnost.
Stojimo nasuprot njima i uplašeno ih gledamo.
S lijeve strane progovara jedan od njih uz povik: „Halo, ustašeee! Dobro došli u Republiku Srpsku.“
Odmah iza njega progovara i drugi uz glasan povik: „ruke gore, marvo jedna! Marš naprijed.“
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Po jačini tona osjećam da mu je glavna namjera da svi oko njega čuju njegove naredbe. Po smjeru puške znamo da moramo proći pored njega. Podignutih ruku krećemo naprijed. Srce mi lupa kao ludo i imam osjećaj da svi oko mene čuju koliko glasno. Slušamo psovke i kratke naredbe koje nas usmjeravaju kuda se trebamo kretati: „Lijevo-desno! Desno-lijevo! Okreni se prema zidu. Ruke uza zid. Odmakni se od zida. Nagni se više. Raširi noge.“
Naginjemo se na zid s rukama iznad glave. Jedan od njih mi prilazi s leđa i nogom udara po unutarnjem dijelu zgloba noge tjerajući me da još više raširim noge. Položaj je jako neugodan i iz njega se vrlo teško opirati ili pokušati bježati. A i kuda bih bježao. U sredini sam njihova sela koje vrvi od naoružane vojske. I ostalima prilaze s leđa i pretresaju nas jednog po jednog. Iz džepova nam vade novce koje smo bili podijelili među sobom. Bratu, koji je stajao do mene, naređuju da skine sat, a u džepu mu pronalaze hrvatske dinare.
„O imamo i ustaških para! Znači špijuni. Sada ćete vidjeti kako prolaze špijuni koji rade protiv srpskog naroda.“
U drugom džepu mu pronalaze krunicu. To je bio trijumf kao da su pronašli opasno oružje. Vidjevši da je krunica crne boje galami na sav glas: „Vidi ti ustaša! I krunica im je crna.“
Ja na vratu imam lančić s križem i krunicu. Ugledavši moju krunicu povlači ju nazad uz povik: „S ovim se može i udaviti.“
Nekoliko trenutaka mi drži glavu u tom položaju povlačeći me krunicom. Kako se krunica ne da pokidati, popušta i naređuje mi da ju skinem zajedno s lančićem. Oduzimaju nam sve dokumente i naređuju da naopako izvrnemo sve džepove.
„Predajte sve što imate kod sebe. Ako poslije nekome nešto nađemo, ode glava.“
Iza leđa čujem žamor civila koji prate što se događa i sve glasno i podrugljivo komentiraju. Nakon pretresa opet krećemo šljunčanom stazom desetak metara dalje.
Policijski pendreci pljušte sa svih strana.
Iza ugla su stepenice koje vode prema metalnim vratima. Vrata su većim dijelom prekrivena limom. U gornjem dijelu su rešetke. Iza rešetki se naziru komadi stakla koje je već prije razbijeno. Kroz rešetke je provučen lanac s katancem. Na mjestu gdje je trebala biti brava nalaze se rupe od metaka. Ispred vrata stoji vojnik koji ih sada otključava. Otvaraju se uz škripanje. Ulazimo u prostoriju.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/krvavi-otisak-dlana/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/prvo-ispitivanje/
[1] milicija – vojne i paravojne formacije koje se sastoje od običnih građana umjesto profesionalnih vojnika i oficira koje u pravilu djeluju jedino u izvanrednim situacijama
